Mnogi roditelji odgajaju svoju djecu prema modelu vlastitih roditelja, a mnogi rade upravo suprotno. Bilo kako bilo, svi se slažu da žele odgojiti sretne i samopouzdane osobe

Biti roditelj najljepša je i najteža uloga u životu. Uloga je to koju preuzmemo čim začujemo prvi plač svojeg potomka i traje zauvijek, čak i onda kada naši mališani postanu odrasli i samostalni ljudi. Igramo tu ulogu najbolje što znamo, katkad uvjereni da znamo što radimo, a katkad sumnjajući u svoje poteze i metode. Dakle, koji je pravi oblik roditeljstva? Što znači biti dobar roditelj?


Mnogi roditelji odgajaju svoju djecu prema modelu vlastitih roditelja, to jest onako kako su odgajali njih, a mnogi rade upravo suprotno kako bi izbjegli pogreške svojih roditelja. No svi se slažu kako žele odgojiti sretnu i samopouzdanu osobu. Postoje četiri osnovna stila odgoja, koji često rezultiraju razvojem jednakih osobina kod djece. Provjerite kojem ste stilu najbliži.



Autoritarni stil odgoja


Ovakav odgojni stil podrazumijeva stroge i zahtjevne roditelje koji disciplinu ostvaruju prijetnjama i kaznama. To su roditelji kod kojih je komunikacija uglavnom jednosmjerna. Oni imaju određene zahtjeve i očekivanja od svojeg djeteta i ne objašnjavaju mu svoje postupke i metode. Cijene disciplinu i poslušnost, a pokazuju malo topline. Uspjeh djeteta podrazumijevaju i ističu uglavnom negativne strane koje treba popraviti. Takav oblik roditeljstva najčešće stvara nezadovoljno, nesigurno i povučeno dijete koje se brine kako će zadovoljiti roditelja. Djeca nisu motivirana ni za što osim za ono što je roditeljima važno kako bi stekli njihovu naklonost. U nemogućnosti da zadovolje sva očekivanja, često postanu agresivna.



Popustljivi stil odgoja


Roditelji koji preferiraju ovaj odgojni stil jako su usmjereni na dijete, udovoljavaju mu u svemu, pokazuju mnogo topline i pozitivnih osjećaja, nemaju nikakvih zahtjeva prema djetetu i sve mu dopuštaju. Takvi roditelji uvjereni su da svojom nježnošću i popustljivošću ne mogu učiniti nikakvu štetu.


Takav oblik roditeljstva najčešće i stvara dobro raspoloženo dijete koje uživa u svom djetinjstvu. Međutim, takvo dijete nema mogućnost razviti osjećaj odgovornosti, nesigurno je i nezrelo. Kao rezultat nejasnih i nepostojećih granica dijete ima slabu samokontrolu, razmaženo je, impulzivno i agresivno. Zbog izostanka samopotvrđivanja kod djeteta se razvija nesigurnost i niska razina samopoštovanja.



Ravnodušan stil odgoja


Ravnodušni ili indiferentni roditelji zaokupljeni su sami sobom i ne obraćaju previše pozornosti djeci. Izbjegavaju dvosmjernu komunikaciju i ne zanima ih ili nemaju vremena saznati što se događa u dječjem svijetu jer su preopterećeni svojim.


Takav oblik roditeljstva najčešće rezultira djetetom promjenjiva raspoloženja koje ne zanima škola i nema kontrolu nad svojim ponašanjem. Najočitije je to u razdoblju adolescencije, kada dijete iskazuje nesigurnost i izgubljenost, pa se pojavljuje rizik od društveno nepoželjnih oblika ponašanja kao što su ovisnosti, delinkvencija i slično.



Autoritativni stil odgoja


Roditelji koji se trude djecu odgajati na ovaj način pokazuju toplinu i brigu za dijete, potiču dvosmjernu komunikaciju, pitaju dijete za mišljenje i vode računa o njegovim osjećajima. Objašnjavaju svoje postupke i očekivanja, a zahtjeve prema djetetu prilagođavaju dobi djeteta. Ovakav oblik odgoja najčešće rezultira samopouzdanim i sigurnim djetetom koje ima visoko samopoštovanje, odgovorno je, dobre samokontrole te motivirano.


Jasno je da je najbolji stil odgoja autoritativni i da treba nastojati naći pravu mjeru u zahtjevima i pohvalama.






Što čini dobar roditelj?


Dobar je roditelj onaj koji je prisutan i puno se bavi svojim djetetom. Osim što provodi kvalitetno vrijeme s djetetom, uključen je u njegov život, probleme i potrebe. On nije ni previše popustljiv ni previše strog. Dosljedan je u svojim zahtjevima i postupcima. Pouzdan je oslonac i dobar uzor, ali nije nepogrešiv i priznaje svoje pogreške. Tijekom djetinjstva razvija odnos povjerenja i iskrenosti, ali zadržava autoritet. Stvara toplu obiteljsku klimu, nježan je, strpljiv i uvijek dostupan. Svoje dijete vidi ponajprije kao osobu, a tek onda kao “svoje dijete”.



Zamke u koje lako upadamo


U nastojanju da budemo “najbolji” najčešće oslobađamo vlastitu djecu poteškoća koje su pred njima. Previše ih štitimo ili radimo stvari umjesto njih. Na taj način šaljemo krivu poruku da oni to ne mogu sami i kočimo njihovo osamostaljivanje i razvoj samopouzdanja. Udovoljavamo željama, a ne zahtijevamo izvršenje obveza. U nastojanju da ih zaštitimo i olakšamo im, ne pružamo im priliku za samostalnost i dokazivanje.


Neki su od nas popustljivi, neki pretjerano strogi, a neki nedosljedni u svojim reakcijama. Na taj način zbunjujemo djecu, koja opetovano testiraju naše granice i kriterije.



A koje su tajne velikih majstora?



  • Roditelji koji su u odgoju složni i dosljedni, pružaju svojoj djeci osjećaj sigurnosti. Djeca vole jasno postavljene granice jer im je mnogo lakše funkcionirati u svijetu s pravilima.



  • Roditelji koji svojim dobrim primjerom demonstriraju vrijednosti i kvalitete koje žele razviti kod svoje djece, mnogo lakše to i postižu. Djeca najbolje uče imitirajući. Dobar primjer ustrajnosti, dosljednosti, upornosti, truda, marljivosti, odgovornosti... vrijedi više od bezbroj lekcija.



  • Roditelji koji postavljaju jasne zahtjeve adekvatne dobi djeteta, daju priliku svojoj djeci za odgovorno i partnersko ponašanje. Takva djeca razvijaju samopoštovanje i vjeru u svoje sposobnosti.



  • Roditelji koji uče svoju djecu strpljivosti i čekanju, samostalnosti i odgovornosti, pripremaju svoju djecu za stvaran život.



  • Roditelji koji znaju kritizirati postupke djeteta a ne dijete kao osobu, razvijaju dijete koje ne sumnja u roditeljsku ljubav.



  • Roditelji koji i kad “kažnjavaju” ne vrijeđaju, ne omalovažavaju i ne osuđuju pretjerano dijete, stvaraju samosvjesnu osobu.



  • Roditelji koji su strpljivi, dosljedni, imaju razumijevanja i podrška su svom djetetu – uspješni su roditelji.



Tekst: Nataša Čičin-Šain, prof. defektolog i Stela Horvat, prof. rehabilitator


Foto: Thinkstock