„Dojenje je najbolje za vaše dijete!“, „Najbolje što možete dati svome djetetu je vaše mlijeko!“, „Imunitet majke se predaje djetetu kroz majčino mlijeko!“... sve su to rečenice koje slušate kroz medije, od majki, od stručnjaka... I one su istinite. No je li dojenje doista tako jednostavno kako vam ga predstavljaju dok ste trudni.

Kao majka dvoje djece, imala sam velike borbe s tim pitanjem. Naravno, željela sam dojiti, uvijek želite samo najbolje za svoje dijete. No, moram priznati, dojenje je bilo najveći izazov mog majčinstva. Baš zato sam odlučila podijeliti svoje iskustvo... Kao ohrabrenje mnogim ženama koje imaju problema s dojenjem, s osjećajem krivnje ako ne uspiju dojiti, s frustracijama ako im dijete uporno plače nakon hranjenja, a one su neispavane i umorne, sve ih boli i doista je teško ostati ustrajan u namjeri da svome djetetu date samo najbolje od sebe.

I, priznajem, u dojenju sam uspjela tek s drugim djetetom... dojila sam svoju kćer skoro do njezine četvrte godine. Sa sinom sam se izdajala, i ubrzo je njegovo hranjenje mojim mlijekom bilo osuđeno na „big faliure“, a ja sam se osjećala osuđeno ako bih u javnosti izvadila bočicu s adaptiranim mlijekom, osjećala sam se krivom ako bi se on razbolio ili imao reakciju na adaptirano mlijeko, ako se noću budio zbog grčeva...  

Dakle, nimalo nije jednostavno. I da mi je to netko rekao prije nego što sam rodila da je zapravo dojenje jedna velika i dugačka borba (naravno, kod nekih majki, a ja nisam bila od onih sretnica kojima dijete stavite na grudi čim se rodi i ono povuče kolostrum), možda bih se drukčije pripremila na taj izazov.

Što se dogodilo prvi put? Dok sam bila trudna s prvim djetetom, cijeli moj fokus je bio na tome gdje i kako ću roditi. Bilo mi je važno da se to odvije što brže i sa što manje boli (iako, moram priznati, iznenadila me količina boli koja je uslijedila tijekom prvog poroda). Smatrala sam da mlijeko ide samo od sebe i da onog trenutka kad sina prislonim uz sebe, da će on početi sisati.

No dočekalo me neugodno iznenađenje. U rodilištu, zbog gužve i krkljanca koji je tamo vladao, dijete sam dobila na prsa tek dvadeset i četiri sata nakon što sam rodila. Moje grudi? Prazne, bradavice uvučene, ne ide na silu. Pokušavala sam izdajalicom umjetno potaknuti da mlijeko krene, ali jedno veliko ništa. Dakle, tri dana u bolnici ni traga od mlijeka. Naravno, kad smo došli kući, dijete je bilo gladno, a bočica je bila jedini spas koji smo imali.

Tek tu noć meni je navrlo mlijeko, grudi su nabubrile i postale bolne, dobila sam visoku temperaturu, bradavice su bile u ranama jer sam prethodna tri dana stavljala sina na grudi i on je do plača pokušavao neuspješno povući mlijeko. Tada je uslijedilo bolno masiranje, izdajanje, svaka kap mlijeka bila mi je pravi zlatni nektar.

No nije bilo dovoljno. Uvijek sam dodavala još malo adaptiranog mlijeka. Sin se već navikao na bočicu, a ja nisam imala ni snage ni hrabrosti ustrajati u dojenju. Bojala sam se da je gladan, bojala sam se da će dehidrirati, bojala sam se svega. Jednom riječju, nakon manje od mjesec dana, odustala sam.

I osjećala se kao totalni promašaj. Nesposobna kao majka, s osjećajem krivnje i pod pritiskom. Samo da znate, to pogoršava cijelu situaciju. Dojenje je najbolje za dijete, ali nemojte osjećati krivnju ako ne ide. Niste krivi. Radije dajte djetetu ono što možete uvijek, a to je ljubav i maženje.

Zašto je drugi put uspjelo? U drugoj trudnoći, kao prvo, dobro sam se pripremila i odlučila: „Nema straha, nema krivnje, nema frustracije!“ Znala sam koji su mi bili krivi koraci prošli put pa sam krenula ispravljati korak po korak.

Inzistirala sam na tome da čim rodim, da mi dijete bude na prsima. Došli smo kući i tek tada je krenuo pravi kaos. (Ni ovaj put nije bilo mlijeka, ali nisam se dala smesti.) Da, i ovaj sam put dobila mastitis, s visokom temperaturom, mlijeko se grušalo, dijete je plakalo, nisam spavala, masirala sam sam se po cijele noći, stavljala obloge od kupusa, tuširala se u ekstremno toploj vodi, a u pauzama stavljala dijete na grudi.

No, odlučila sam, borimo se do kraja. Nas dvije smo se borile do kraja, kćerkica i ja. Ona je bila polugladna, svakih 20 minuta sam je stavljala na grudi. Vukla je koliko je imala snage. Činilo mi se da po cijele dane samo doji, ništa drugo. Nakon dva tjedna razmak sisanja se pomaknuo na 40 minuta, i tako smo se hranili sljedećih mjesec i pol.

Koristan savjet koji sam dobila od pedijatrice bio je: „Ako traži na grudi unutar 2 sata, vraćajte je na istu dojku, da povuče ono masno mlijeko.“ Tako sam i radila. Koliko se sjećam, na razmak od 2 sata, došli smo tek nakon tri mjeseca. I tada, znala sam, da smo pobijedile. Zajedno. Nakon tri mjeseca, dojenje je postalo užitak i meni i djetetu, i trajalo je do njezine četvrte godine.

Kako smo prekinule dojenje? Rekla sam joj jedan dan: „Ljubavi, mama nema više mlijeka, sve si popila!“ Ona je samo rekla: „Dobro!“ I to je bilo to, puno lakše nego što sam mislila.

Tekst: Sanja Matasić
Foto: Shutterstock, Profimedia