Ispovijest socijalne radnice o dječaku kojeg su svi ostavili

„Bilo je nešto u njegovim riječima: 'Nitko me ne voli, pa ni moja mama koja me je rodila'. Bio je zakopčan na stražnjem sjedalu moje Toyote, još premalen da sjedi sprijeda. Imao je sedam godina, a selio se od kuće do kuće više puta od ukupnog broja svojih godina. I ovoga puta, kao i prije, stvari su mu bile u vrećama za smeće. Kofer bi mu dao barem malo dostojanstva pri preseljenju u novi, još jedan udomiteljski dom. Vreće za smeće nikako ne mogu primiti sav sadržaj bilo čijeg života, pogotovo ne tako krhkog kao što je ovaj. Posvojena djeca ponekad se slome od truda.

Stephenu je sve to bilo teže nego inače, jer je to bio dom u kojem je namjeravao ostati barem neko vrijeme. Njegova udomiteljica me jednog dana obavijestila da više ne može ostati s njom. Kad sam došla po njega, gledao je u pod, ali nije bilo nikakve reakcije. Tek kad je ušao u moj auto, počeo je jecati. Jedva je izgovorio: 'Nitko me ne voli. Ni moja mama koja me je rodila'. Mjesecima kasnije, u ponovljenoj sceni (još jedna udomiteljska obitelj, još jedno odustajanje), krenuo je u bitku. Trčao je po dnevnoj sobi, skrivao se iza namještaja, odbijajući otići.

Imao je 9 godina, znojnim rukama je držao svoju osobnu iskaznicu. Išli smo u susret potencijalnom udomitelju, trebali smo upoznati obitelj koja želi posvojiti starije dijete. Želi ih impresionirati, te strance. Želi ih osvojiti i zato sa sobom nosi svoju 'dobru' osobnu iskaznicu, dokaz da je dobar i da je dijete vrijedno ljubavi. Dijete nikada ne bi trebalo dokazivati da je vrijedno ljubavi. Dvanaestogodišnji dječak mi kaže da sam mu najbolji prijatelj. Ja sam njegov socijalni radnik i trebao bi imati pravog najboljeg prijatelja, ali ja mu to ne govorim. Snimamo 'Wednesday's Child', informativni video o djeci koja su spremna za posvajanje. Stephen radi s kamerom. Možda ga netko ovaj put odabere. Možda je to dovoljno dokaza da je on, 12-godišnji dječak, vrijedan ljubavi. I stvarno je drag. Ali to nije dovoljno. Obitelj nikad ne dolazi po njega.

Godinama kasnije, dugo nakon što sam napustila centar, dobila sam e-mail od svog bivšeg šefa s pitanjem kako sam. Poruku je završio sa: 'P.S. Stephen je završio u maloljetničkom zatvoru nakon što je pobjegao od udomitelja. Morate ga usvojiti'. Nešto mi je bilo mučno u želucu kad sam to pročitala. To mi je puno puta palo na pamet: 'Trebala sam ga posvojiti, ali nisam'. S 18 je bio mrtav, upucan zbog neke glupe svađe. Umro je baš kad je postajao čovjek. 'Ne, ne moj Stephen' preklinjala sam. Shvativši što mu se dogodilo, zajecala sam u agoniji. 'Što smo učinili? Što nismo učinili?'. O tom ubojstvu novine su vrlo malo pisale, tek usputno, jedva vrijedno spomena. Anonimni pojedinci su na internetu pisali opake komentare poput: 'Još jedan član bande'. Nisu ga ni poznavali. O tom dječaku nisu ništa znali. Nisu znali kako mi je kao dijete crtao slova po leđima dok smo čekali doktora da ga pregleda i tražio od mene da pogađam riječi. Nacrtao mi je 'Volim te' zadnji put kad smo igrali ovu igru.

koji su prvi simptomi autizma kod djece?

Shutterstock 'Dvanaestogodišnji dječak mi kaže da sam mu najbolji prijatelj. Ja sam njegov socijalni radnik i trebao bi imati pravog najboljeg prijatelja', prisjetila se

Njegova majka ga je voljela, na svoj način. Bila je tamo, na sprovodu. Ljubazno me pozdravila. Mislim da je znala da volim njezinog sina onoliko koliko sam znala da ga ona voli. Obje smo ga na kraju iznevjerile i pretpostavljam da nas je to spojilo. Nitko od nas mu nije mogao dati obitelj. U pogrebnom poduzeću nije bilo Stephenovih fotografija iz djetinjstva. Nije bilo slike zelenookog dječaka sa slatkim osmijehom koja bi nas podsjećala na ono što je izgubljeno. Nije bilo fotografija s njegovom braćom pa sam isprintala jednu sa sva četiri dječaka tijekom nadzornog posjeta. Donijela sam ju na sprovod i dala njegovoj obitelji.

Na sprovodu je bilo vrlo malo socijalnih radnika. Nije se pojavio nitko od njegovih udomitelja. Jesu li im uopće rekli da je mrtav? Stephen je veći dio života proveo u sustavu. Ako preuzimate pravnu odgovornost za dijete, bilo bi bolje da se pojavite na njegovom sprovodu. Trebao si se pojaviti kad umre. Bio je nekako tvoj, zar ne? To mu duguješ. Ako nije pripadao tebi, kome je onda pripadao? Barem je njegova majka bila tamo. Njegova majka koja ga je rodila. Čujem odjek njegova glasa od prije nekoliko godina. 'Netko te voli, Stephene', želim mu reći, ali prekasno je. Njegov slučaj pokazao je sve propuste sustava u kojem takva djeca odrastaju. Ta djeca koju ostavimo iza sebe – na kraju se slome“, riječi socijalne radnice prenosi portal Your Tango.