Školska Trnoružica ili zašto promjene u školstvu spavaju stoljetni san

Voljela bih kad bi se probudila svijest da smo mi učitelji nositelji promjena, sve drugo možemo zgužvati i baciti u koš za smeće. Zašto nas se i dalje zaobilazi?

Rekla bih da su sve silne promjene oko vrijednosti i važnosti, pa i potrebitosti, reforme školstva ubile još malo entuzijazma u nama učiteljima. Tome u prilog govori činjenica o zanemarivo malom broju škola koje su se prijavile za eksperimentalni program nadležnog Ministarstva "Škole za život". Zašto je tome tako? Ne znam, nemam nikakav empirijski dokaz, ali mislim i dajem isključivo svoje osobno razmatranje.

Barem 90% učitelja želi promjene. Svi mi znamo da su one potrebne i znamo sve pukotine koje treba zakrpati novim i novijim pristupima i metodama, znamo da ovako više ne ide, znamo da se naši učenici mrcvare pod teretom utega dosade, nebitnih pojmova, preogromnih zahtjeva koji nemaju jasni smisao. Za njih! Smisao za učenike, jer nije toliko bitno što mi znamo sve definicije, uporabe, vrijednosti… bitno je što u današnjem hrvatskom školstvu izostaje onaj temelj poučavanja - učenik i zašto on nešto treba znati! Ja duboko vjerujem da je smisao mog poučavanja da moji učenici budu, da se ostvare, da na svoj način dođu do vlastitih znanja. Moja uloga nije uliti im znanje kroz rupice na glavi, moja je uloga usmjeravati ih prema njihovim vlastitim mogućnostima, da, naposljetku, dođu do znanja koja su im potrebna za život. I odgovorno tvrdim da isto tako misli i 90% mojih kolega. Pa zašto onda stojimo?
Stojimo jer se ne vjeruje u nas. Ne daje nam se dovoljno velik prostor da nas se čuje, uporno se preskaču mišljenja terenaca, daju nam se gotovi proizvodi - to moraš tako i tako jer on to mora naučiti tako i tako. Ma nemoj? Ne mora! On će to naučiti kako mu je najjednostavnije, a ja ću to napraviti kako mislim da je najbolje. Samo me pusti, nemoj mi govoriti kako moram, ne treba nama terencima savjet javnosti, savjet kolega koji nisu u razredu, savjet nadležnih i svemogućih. Treba nam sloboda da poučavamo najbolje što možemo. A to nemamo. I zato smo sada, kad su nam kao ponudili paketić eksperimenata - zašutjeli. Jer nismo pokusni kunići. Znamo, ali nas se ne sluša. Marginalizira nas se do krajnjih granica.

Ako nadležni žele da svi uronimo u eksperimentalni projekt, ja najprije želim znati što mi on nosi. To ne znam. Znam samo da će se nešto dogoditi, da će određeni razredi dobiti eksperimentalne udžbenike, eksperimentalne ideje, eksperimentalne vjetrove u leđa, eksperimentalne učenike, valjda… (Jako volim taj atribut eksperimentalni jer je vrlo čudesan, gotovo kao epitet, tako lijepo ukrasi imenicu, a značenje mu je preneseno. A znamo da preneseno značenje u svojoj biti znači da će ga svatko protumačiti prema svojem vlastitom viđenju.) Dakle - ne znam što mi projekt nosi. Ne znam ja, što je gotovo nebitno, ali djeluje kao da ne znaju ni oni koji bi trebali znati.

Što je s plaćom za eksperimentalnu nastavu?

Drugo, ako nadležni žele da eksperimentiramo, zašto nam to ne plate? Tu smo jako ranjivi. Nismo plaćeni, to je činjenica i ne želim sada ni otvarati ni vidati rane, ali ako hoćeš da radim još i još i još, uza svu administraciju, pripreme, motivacijske brainstorminge i radionice s učenicima da još i vodim evidencije o eksperimentima i eksperimentalnom, pa - plati mi! Novaca ima, ali treba ga usmjeriti u digitalizaciju i informatizaciju, u oplemenjivanje škola (recimo to tako)… ne treba ga usmjeriti u mozgove koji će vući eksperiment. Pa, hvala, mene to vrijeđa. Načula sam da u se u bijelom svijetu cijeni znanje, struka, volja i doprinos promjena. Načula sam i da u nekim domaćim tvrtkama možeš zaraditi neki bonus, ako doprineseš razvoju… (Kod mene je bonus samo u bonus zadatcima koji u pisanim provjerama nose dodatne bodove… Ovi drugi i drukčiji bonusi su u školstvu utopija.)
Treće, radit će se eksperiment! Opet? Iako ne znamo baš točno kakav, znamo da su uzete ideje Cjelovite kurikularne reforme (CKR) i na njima će se sad graditi novi lijepi svijet školovanja. CKR je po svim pravilima struke bila i ostala cjelovita, pametna, jasna i strukturirana reforma koja je cijenila i nije zanemarivala niti jedan element u tom velikom kotaču školstva, pa se još uvijek pitam - zašto opet nešto novo i drukčije? (Dobro, ja se kao pitam, jasno mi je zašto, ali nikada neću prihvatiti ta objašnjenja.) A to novo i drukčije nema jasan temelj. Točnije, ne znam ima li jasan temelj, ali s obzirom na to da se sve radi u zadnji čas, ne mogu vjerovati da je sve usuglašeno i postavljeno na prave noge. Nama treba temeljita promjena, ne mali koraci koji će se izgubiti u odjecima zaglušujuće buke iz školstva koje je potpuno potonulo.

 

Nekoliko školskih nezgrapnosti koje bih odmah promijenila

Treba promijeniti strukture razreda. U razredu je 20-ak učenika različitih sposobnosti, mogućnosti, vještina, interesa, pažnje, koncentracije. Mi svaki dan vrlo koncentrirano i strpljivo izjednačavamo sve te mozgove željne znanja i u tome na margine guramo one koji ne mogu i one koji mogu puno.
To pothitno treba mijenjati! Ne želim više da bilo koji moj učenik, ili moje dijete kad je učenik, ili bilo čije dijete, ne dobije u nastavi ono što mu treba! Razrede treba dijeliti stalno, prema stupnjevima razvojnih mogućnosti. Vrlo je jednostavno. Učenik završi drugi ili treći razred i nakon toga se svi učenici ponovno stave na istu točku i dijele prema razvijenim sposobnostima, trenutačnim vještinama, interesima… u nove razrede. Pa nastanu razredi u kojima su slični. Sličniji nego sada. I onda se kurikulum usmjerava prema njima, prema onome što i kako oni mogu. Nisu svima potrebne sve razine znanja, pa čak ni sva znanja. Onda se nakon dvije, tri godine ponovno dijele u nove razrede. Nekoj djeci treba više istraživačke nastave u prirodnim predmetima, nekoj trebaju rasprave, debate i usmjereni razgovori o društvenim i aktualnim temama, nekome treba poticati razvoj informatičkih i matematičkih znanja… Pa zašto im to ne damo? Zar stvarno netko misli da mi to u školama ne možemo? Da ne bismo znali? Da ne bismo htjeli kad bismo smjeli?
Da, utopija, kako god okreneš. Žalosno je što je svaka dobra promjena još uvijek utopija, da je barem mogućnost koja će biti razmotrena… jednom… nekad… negdje…

Samo velika tiskana slova

Nova eksperimentalna ideja kaže da djeca u prvome razredu trebaju učiti samo velika tiskana slova. Posljedično - to će neminovno dovesti do zastoja u razvoju čitalačkih sposobnosti i bitno otežati usvajanje novih nastavnih sadržaja. Pa se pitam kako će onda djeca odraditi nastavne jedinice iz prirode i društva, matematike, informatike…? To bi bila odlična ideja, da uče isključivo kroz igru i vizualizaciju sadržaja, kad bi ta djeca kretala u školu ranije. Povodimo se za europskim idejama, a "umremo" na prvoj stubi. Djeca u mnogim Europama zaista ne uče pisati pisanim slovima u prvom razredu i nemaju nastavne predmete (kakve mi još uvijek i zanavijek imamo), ali ona u prvi razred kreću s 5, 6 godina. Mi smo već tu u velikom zaostatku, naši imaju 7. Sa sedam već znaju slovkati i čituckati, a treba im poticati razvoj fine motorike, no ‘ajmo ih sad malo ograničiti i "zakucati" im razvoj… Oko ovoga se vjerojatno nisu dogovorili pedagozi, psiholozi, sociolozi i metodičari, čini mi se (metodičari su terenci, učitelji, barem u mom rječniku). Ideja nije pogrešna, pogrešan je način provedbe ideje. Ne možeš mijenjati samo jedno, ako ćeš zanemariti ono na što će to jedno utjecati u svakom smislu…


Trajanje nastavnog sata

Možemo li ukinuti nastavni sat? NE, je l’ da? Zamislite taj užas da nam zvono ne diktira nastavu? Zamislite da imamo nastavu s jednom grupom djece npr. dva sunčana sata i da integriramo sadržaje više nastavnih područja i više nastavnih predmeta. Da, da, kužim… još jedna utopija. Puno je bolje sve skucati u 45 minuta, jer nam tako nalaže naš učiteljski bioritam! Stoga je predavačka nastava divna, govoriš 20 minuta, 10 minuta “rešetaš” učenike tražeći da bubaju definicije koje ne razumiju i onda 15 minuta oni šutke bulje u radne bilježnice i rješavaju zadatke koji su štreberaj u svakom smislu te riječi.
Na mom popisu je još jedno desetak, petnaestak, pa i dvadesetak stavki za koje smatram da ih pothitno treba mijenjati. Velika je većina tih ideja već odavno jasno i dobro utkana u CKR. S obzirom na to da nam je CKR Trnoružica, možda je i ovaj moj način dobar način da se glas negdje čuje. Ja neću odustati. Kao ni 90% mojih kolega. Voljela bih kad bi se probudila svijest da smo mi učitelji nositelji promjena, sve drugo možemo zgužvati i baciti u koš za smeće. Zašto nas se i dalje zaobilazi?
Moja je kolegica negdje napisala upit nadležnima hoće li učitelji koji se uključe u eksperimentalni projekt biti plaćeni. Nekoliko je puta ponavljala pitanje, jer se odgovor negdje gubio. Na kraju joj je rečeno, i svima nama: - Potrudit ćemo se da se učitelji uključeni u eksperimentalni program osjećaju posebno!
Hvala - ja se osjećam posebno! Ne treba mi eksperimentiranje da bih se osjećala posebnom. Treba mi sloboda unutar okvira da radim najbolje što mogu. Treba mi vjera da mogu i znam. Treba mi sustav koji me podržava. Ne treba mi netko da me uvjerava da sam posebna ako eksperimentiram. Hvala! Radim to odavno, u okvirima mogućnosti sustava u kojemu radim, ali iz sveg svog učiteljskog srca, koje je veliko, za svu tu moju djecu, želim da svi učitelji dobiju zeleno svjetlo, da dobiju dobar vjetar u leđa i da konačno, jednom, znamo da ćemo zaista tu našu djecu pripremiti za život, za bolje sutra, za svijet.
Jedna je moja kolegica rekla: – Nismo se željeli prijaviti jer što će biti ako sada odradimo, a onda eksperiment propadne? Nisam sigurna bih li se smijala ili plakala, ali - da, eksperimenti mogu propasti, a nama ne trebaju eksperimenti. Nama treba temeljita, jasna i strukturirana reforma koja je počela barem jučer, ako ne i prekjučer…


Tekst:
Majda Tometić, učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, učitelj-mentor, autorica bloga (Z)umiranje (O)sjećanja
Foto: Profimedia

 

Preporučujemo

Tagovi: , , , , ,

Vezano uz temu

Od sada Marija i Majda pišu za vas!

Veliko nam je zadovoljstvo obratiti vam pozornost na…

Pročitajte i:

5 mitova o pucanju vodenjaka

Može li se dogoditi bilo gdje? Hoće li biti mnogo vode? Boli li?... Puno je…

Danas otvorenje skijaške staze na Sljemenu i sanjkališta na Cmroku!

Skijaši, večeras je noćno skijanje na Sljemenu besplatno, a klinci koji više vole sanjkanje, od…

Besplatne radionice u centru Travno u Zagrebu

Kulturni centar Travno niti jedne praznike ne ostavi djecu da se dosađuju. Kod njih se…

Kako dijete može doći do neisplaćenih alimentacija jednog od roditelja?

Katkad je jedina satisfakcija napuštenom djetetu da dođe do neisplaćenih alimentacija i osigura si donekle…