Osjećaji prvog susreta s bebom ne mogu se opisati

Dakle, to je taj trenutak, nema više nazad (nije da treba ili može biti, ali osjećaj da je to to je jako snažan, gotovo materijalan). Presvukao sam se, stavio na sebe zaštitne pokrivače i kapu i čekam da me pozovu k budućoj majci. Odjednom pitanje u glavi: Što ću ja tamo? Što bih trebao raditi, kako se ponašati? No, idemo, zovu me.

Prolazim pored mini-prostorija (bokseva za rađanje), u njima su žene, neke doslovce usred poroda, čuje se stenjanje pa prvi vrisak beba. Moja je draga na kraju hodnika u svojoj zasebnoj sobi. Kada je ugledam, slijedi olakšanje: vrlo je mirna. Dobila je epiduralnu, drip za poticanje trudova kapa kap po kap, s djetetom komuniciramo preko aparata koji prati otkucaje njegova srca i trudove. Još ništa.

Sami smo u sobi, doktori i sestre dolaze povremeno pogledati događa li se nešto konkretno. Zasad ništa. No, kako je epiduralna već pomalo na izdisaju, pitamo se što će se događati, dokad ćemo čekati. I nije dugo trebalo da se bebač javi u obliku svoje želje za konačnim izlaskom na svjetlost dana.

Trudovi se javljaju kao ubrzana plima i oseka. "Dišite, dišite!" Tu sam rečenicu, zapravo zapovijed, slušao u brojnim filmovima pitajući se čemu toliki naglasak. Ipak, pravilno disanje (jednostavno je, nije složeno) iznimno je važno kod kontrakcija. Srećom, moja se žena stoički odvojila od porođajnih muka te je doista slušala kada bi joj sestra, a sve više i ja, govorila da "diše".

Začudo, nisam se onesvijestio, štoviše, sačuvao sam svoju vedrinu i istančan osjećaj za humoristične upadice. Nitko se, doduše, nije smijao, ali što ćeš. Prihvatio sam se zadatka, prvenstveno iznutra - moram biti priseban i doista od pomoći. Znači, biti uz majku, pratiti što se zbiva, bodriti kad zatreba, dodati vode, govoriti "diši!!!", držati je za ruku. Kada je prošao moj strah da će me napasti (o čemu sam slušao od nekih roditelja, kažu da je bilo svađe i ludovanja i da to nije rijetkost), stekao sam dodatno samopouzdanje da mi to možemo i da će sve biti okej.

No trajalo je i trajalo, a buduća majka se iscrpljivala naletom sve češćih trudova. I trajalo je.

U jednom je trenutku sestra zaurlala: "Stišćite". Tada mi se zavrtjelo u glavi jer, pa tu smo! No maleni nije želio vanka. A ne, sad mu se baš i ne da toliko, nije žurba. Kavica, novine, tako si zamišljam da je bilo unutra. Vani se atmosfera ugrijava do usijanja, deranje, stiskanje, disanje, vodeeeeeee. I to opet traje puno dulje nego što sam mislio da hoće.

Tada ulazi doktorica, pogleda situaciju i kaže to je to. Još par stiskova i… Unutar nekoliko desetaka sekundi začuje se vrisak naše bebe i vidim nešto u zraku, neko čarobno biće povezano s majkom još samo pupčanom vrpcom i emocijama. Osjećaji u tom trenutku ne mogu se opisati. Čak i danas, osam mjeseci nakon rođenja, ne znam kako sam se osjećao. Ali znam da je ubrzo uslijedilo olakšanje, baš u trenutku kada je dijete vraćeno majci, ali ovoga puta izvana, na prsa. Sve je dobro, sve je prošlo.

Nakon što su dijete odnijeli da ga zapakiraju u "štrucu", vraćeno je meni u ruke. Ne moram vam reći da nisam znao što da radim. Zapravo, znao sam - nježno sam ga držao i zaželio mu dobrodošlicu u našu zajedničku avanturu.

 

Tekst i foto: Branko Matijašević, urednik knjiga

Tagovi: , , , ,

Pročitajte i:

Zaštitne mjere protiv obiteljskih nasilnika

Na koje se sve načine možete zaštititi od nasilnika, na pravni način, pročitajte u ovom…

Sve aktualne informacije o dohrani i zdravoj hrani za bebe nađite ovdje

Jedna od najbrojnijih Facebook grupa za roditelje Domaće kašice za bebe već devet godina pomaže…

Sajam vjenčanja Zagreb s preko 200 izlagača održava se 22. godinu za redom

Sajam vjenčanja Zagreb otvara svoja vrata čak 22. godinu za redom u Areni Zagreb, od…

Česti konflikti između jednog roditelja i djeteta - zašto nastaju i što učiniti?

Pogledajmo kako neadekvatna reakcija roditelja može pogoršati reakciju djeteta koje burnije reagira i kako se…