Većina roditelja mora priznati da su prije no što su dobili djecu, obećali sami sebi da ih neće tući, kažnjavati, da će ovo ovako ili bolje od svojih roditelja... I onda su stigla djeca i sve je palo u vodu. Tako je kod mnogih mama i tata pa i kad se radi o temi vikanja. Naravno da nitko ne želi vikati na svoje dijete i većini je krivo već sljedeće sekunde nakon ružnog sukoba, ali djeca imaju poseban talent da nas naljute, posebice kad su u nekoj od mnogobrojnih faza. Čak i najstrpljiviji i najmirniji ljudi kao roditelji postaju češće glasni.

Ako ste se izvikali na dijete, nemojte situaciju ignorirati. Jednako kako tražite od svoje djece da priznaju svoje pogreške, morate i vi kao odrasla osoba priznati pogrešku i prema tome se primjereno ponašati.

Upomoć, vikao sam na dijete! Što sad?

Dišite! Kad smo ljuti, naše tijelo se prebacuje u modus za preživljavanje. Izlučuje se adrenalin, raste tlak, ubrzava se disanje, cijelo tijelo je napeto, a mi ne možemo jasno razmišljati. U takvom trenutku se povucite korak unazad i dišite duboko. Popijte malo vode. Ne radite i ne govorite ništa dok niste 4 puta duboko udahnuli i izdahnuli i nemate osjećaj da ste se malo smirili.

Izbjegavajte okidače. Možda ste se već malo smirili, ali dijete još uvijek ne odustaje. Sada biste opet mogli početi vikati. Ne dopustite to i krenite na sljedeći korak.

Preuzmite odgovornost. Svejedno je što je dijete napravilo, vi ste odrasli i morate mu pokazati kako se preuzima odgovornost za pogreške tako što ćete to sami napraviti. Ispričajte se djetetu:“ Žao mi je što sam tako vikao/la na tebe. Nisam želio/željela toliko glasno vikati, ali preuzela me ljutnja.“ Fokus preusmjerite na svoje ponašanje i ne pokušavajte krivnju prebacivati na dijete ('nisi to smio napraviti!', 'bio si nemoguć!'

Objasnite djetetu kako se osjećate. Ovo bi vam moglo teško pasti, ali važno je govoriti o svojim osjećajima. Prije svega s djecom treba otvoreno razgovarati kako bi ona naučila da se o osjećajima i mislima treba govoriti. Objasnite djetetu da ste bili ljuti i zašto ste se naljutili. Nemojte ga optuživati. Pomozite mu da bolje razumije da niste vikali samo zbog toga što je ono napravilo, već i zbog vaših osjećaja koje niste mogli kontrolirati. Govorite sljedeće rečenice: "Pokušat ću sad još jednom sve objasniti bez vikanja." "Prije sam bila tako ljuta da te nisam dobro uspjela čuti, hajdemo probati ispočetka."

Krpanje odnosa

Ne gurajte situaciju pod tepih, već si uzmite malo vremena da o svemu promislite. Ako ste izgovorili ružne riječi ili čak odredili stroge kazne, dijete bi se moglo osjećati nesigurno. Vjerojatno osjećate da ste izgubili spoj s djetetom? Ponovno ga nađite. Tražite prilike da se ponovno spojite i svjesno provedite neko vrijeme s djetetom kad ćete ga pozorno slušati i pratiti. Također razmislite pojavljuju li se neke specifične situacije, riječi, fraze ili ponašanja koja kod vas okidaju ovakvu reakciju. Je li vam teško kontrolirati ljutnju? Ako imate osjećaj da više ne možete izaći na kraj s ljutnjom, možda je vrijeme da potražite pomoć. To je upravo ono što čine dobri roditelji. Oni se trude i čine sve što je u njihovoj moći za dobrobit djeteta.

Tekst: I.Š.

Foto: Profimedia