Kad djeca ispituju koliko udaraca mama može još otrpjeti, to može biti frustrirajuće i za roditelja i za dijete. Što se zbiva u glavi djeteta koje komunicira udarcima i zašto to ustvari radi, o tome smo razgovarali s psihologinjom Mateom Blažević, iz programa Svjesno roditeljstvo...

Što se skriva iza toga kad dijete tuče svoje roditelje?

Skriva se preplavljenost osjećajima. Logika kaže da ako dijete ima potrebu nekog udariti, vjerojatno je ljuto. No, to ne treba biti tako. Mnoga djeca tugu i osjećaje povrijeđenosti pokazuju kroz agresiju ili autoagresiju griženjem i lupanjem sebe. Kada dijete udara roditelje, ono je preplavljeno osjećajem kojeg još nije naučilo izražavati na drugačiji način, a to izaziva frustraciju.

Bitno je razumjeti da su osjećaji snažna sila koju kroz odrastanje trebamo naučiti izražavati na konstruktivan način, a ne potiskivati. Da bi to dijete naučilo, reakcija okoline je od ključne važnosti. Odrasli, da bi znali kako reagirati, trebaju znati kako se nose sa svojom vlastitom agresijom i osjećajima koji ju bude. To znači da nošenje s dječjom agresijom, bilo da je usmjerena na samo dijete ili na nekog drugog, u roditelju budi njegovu/njenu emotivnu pozadinu. Većina nas je odgajana na način da nije ok lupiti drugo živo biće. Većina nas to vrlo brzo nauči jer nam je već u dječjoj dobi postavljena granica da to ne smijemo raditi. Međutim, važno je i kako nam se ta granica postavlja.

Većina djece nauče da ne smiju lupiti jer kao posljedicu dobiju vikanje, udarac ili snažnu osudu. Paradoksalno, mi odrasli zaustavimo dječju nezrelu agresiju vlastitom agresijom. U takvim situacijama djeca se ne uče nositi s emocijama koje su dovele do agresije, već uče bojati se posljedice i svojih osjećaja koji dovedu do takvog raspleta situacije. Važno je napomenuti da agresivna ponašanja treba znati zaustaviti. Dijete koje tuče svog roditelja nije sretno s tim ponašanjem i većina djece će nakon takvog izljeva emocija i ponašanja htjeti oprost i utjehu od roditelja. U prijevodu djeca žele pomoć s takvim emocijama. Kada ih na adekvatan način zaustavimo, dijete iskustveno uči sigurnost i uči da postoje zdravi autoriteti u koje može imati povjerenje jer su prošli ono što dijete tek treba naučiti.

Kako na to reagirati?

Psiholozi često kažu da ne postoje recepti/šablone po kojima se možemo kretati jer je svako dijete, pa tako i obitelj, drugačija. Također, situacije se razlikuju i nemoguće je za svaku od njih napraviti «poseban recept». No, moguće je pokušati razumjeti svaku od tih situacija u kojoj se agresivno ponašanje događa. Zaustaviti ga, ali otići i korak dalje- razumjeti što je to u djetetu ili situaciji dovelo do ovakve reakcije. U prijevodu, važno je pomoći djetetu naučiti se nositi s osjećajima koji se nalaze ispod agresivne reakcije. Da bismo to mogli, važno je djetetu pomoći prepoznati i imenovati osjećaje. Dati mu pravo da se osjeća kako se osjeća.

Rečenice kao «nemoj se ljutiti; ružan/ružna si kad se ljutiš» ili «nemoj biti zločest/a» neće pomoći. Dijete će naučiti kako da te osjećaje pokaže, ali na skriveniji način. Većina psihologa se slaže oko ovoga, no ono što ostaje teško je zaista razumjeti i suosjećati u takvoj situaciji te istovremeno zaustaviti takvo ponašanje, a da dijete shvati tu granicu s poštovanjem i očuvanim povjerenjem u svog roditelja.

Rečenice kao «vidim da si ljut/a, ali ne možeš me udarati i zaustavit ću te ako pokušaš», lako je naučiti, no da bi zaista funkcionirale traže da ih roditelj izgovara s jasnom namjerom, ne agresijom, i suosjećanjem za sve ono što se nalazi u pozadini djetetove agresije. Da bismo to mogli, važno je razumjeti i svoje osjećaje vezane uz agresiju (kako ja kao odrasla osoba reagiram kad sam agresivan/a, što kod mene izaziva agresiju te kako reagiram na agresiju-da li se povlačim ili idem u napad).

dijete udara roditelje
Jesu li roditelji zatečeni takvim udarcima? O čemu razmišljaju kad se dogode?

Većina roditelja koji spomenu ovaj problem imaju osjećaj da s njima kao roditeljima «nešto nije u redu». Većina se nosi s osjećajem bespomoćnosti, krivnje, a ponekad i straha. Pomoć potraže kad primijete da njihova reakcija ne pomaže riješiti problem ili kad primijete da na dječju agresiju reagiraju agresivno, s čim se većina roditelja teško nosi jer vole svoje dijete i žele mu/joj pružiti najbolje od sebe.

Što kad se dijete tuče u vrtiću ili dobiva udarce?

Tema agresije uvijek za sobom povlači temu postavljanja granica. Ako dijete zadaje udarce, nije naučilo izraziti sebe na drugačiji način i treba pomoć odraslih u tome. Ovakvo dijete će vjerojatno trebati pomoć da ga se zaustavi u agresivnom ponašanju na odrasli i zreli način bez agresije, ali trebat će i pomoć da nauči sebe izraziti na drugačiji način. Dijete koje dobiva udarce treba zaštitu odraslih, no vjerojatno treba naučiti kako postaviti granice. Da bi to naučili, oba djeteta trebaju odrasle koji znaju jasno postaviti granice, trebaju autoritet kojeg vole i kojem vjeruju kako bi od njega učili sve vještine koje će koristiti kroz život jer djeca u ovoj dobi najviše uče kroz imitaciju.

Kad djetetovo udaranje, štipanje i grebanje više ne treba ni pod koju cijenu tolerirati?

Učenje prepoznavanja, imenovanja emocija te kako ih izraziti da je u skladu s našim temperamentom (ono što psiholozi zovu «ostati svojim») je nešto što učimo od prvih dana. U početku to učimo zrcaljenjem od majke dok nas gleda, promatrajući njeno lice, kasnije kroz iskustvo tuđih reakcija na naša ponašanja. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi itko trebao trpjeti agresiju, čak i ako dolazi od voljenog djeteta. Ako kao odrasli trpimo dječju agresiju, učimo ih da će biti još ljudi u njihovom životu s kojim je u redu da postupaju na način kako smo ih naučili. Ako roditelj primijeti da se ne zna nositi s dječjom agresijom, dobro je potražiti pomoć.

Također, treba spomenuti da je važno znati razlikovati agresiju od dječje igre u kojoj dijete oponašajući životinje, superheroje i sl. može pokušati udarati, grebati i štipati kao način učenja vlastite snage i isprobavanja uloga kroz koje uči o vlastitom identitetu. To je zdravo i dijete treba imati prostor u kojem se na taj način izražava. Kroz ovakve igre dijete uči o svojim tjelesnim granicama, ali i granicama ostalih. To ne znači dozvoliti djetetu da ozlijedi ikoga u igri niti znači da roditelj treba trpjeti nešto što mu se ne sviđa, već kroz igru znati postaviti ograničenja i pravila igre u kojoj dijete može uživati, ali i učiti koje su to granice koje ne smije prijeći.

I što tada napraviti?

Svako dijete i svaka obitelj je drugačija. Svi imamo kvalitete i vrline, ali i ograničenja. Kada primijetite da vašem djetetu neka vještina ne leži, odlučujete to vježbati i pomoću mu/joj naučiti. Kao što učimo matematiku ili jezike, tako učimo i socijalne vještine. Primijetite što vaše dijete teže uči i dajte tome vrijeme i pažnju, kao što biste dali pažnju učenju vožnje biciklom, plivanju ili predmetima u školi. Ako primijetite da vam ne ide, potražite pomoć. Možda netko u vašoj obitelji ima savladanu vještinu koju biste htjeli da vaše dijete nauči. Ako ne ide, potražite pomoć stručnjaka koji vama i djetetu odgovara.

Razgovarala: Ivona Šatrak

Psihologinja: Matea Blažević, prof. psihologije, Program svjesno roditeljstvo

Foto: Profimedia