Roditelji su u današnje vrijeme naprosto izgubljeni u moru literature, stručnih savjeta raznih autora, interneta. Sami postaju nesigurni u odgoju (postupaju li ispravno u određenim situacijama). Postupe prema savjetu stručnjaka, ali sumnjaju u svoju odluku, iz čega proizlazi nesigurnost koju djeca itekako osjećaju i počinju probijati granice.

Djeca nisu svjesna svojih potreba, ali uvijek znaju što žele. Na odraslima je da razluče stvarne djetetove potrebe od pukih želja i nauče ih razlici.

Sretno dijete nije ono koje uvijek dobije sve što želi. Bitno je da djeca osjete i sreću, i tugu, i ljutnju i gubitke kad je to potrebno. Kao što su dobre stvari sastavni dio života, tako su to i ljutnja i konflikti. Ako se trudimo stalno udovoljavati djeci, činimo im medvjeđu uslugu jer je uloga roditelja osposobiti ih za život, a ne im olakšavati svladavajući umjesto njih životne prepreke. Nije cilj nahraniti ih ribom, nego naučiti ih da je sami ulove.

Optimizam u životu

Bitno je kod djece razvijati empatiju suosjećajući s njihovim osjećajima, čak i kada nam se kod djeteta ne sviđa određeni osjećaj.

Kada je roditelj fleksibilan, i svoje dijete poučava fleksibilnosti. Uvijek treba poštovati djetetovo ponašanje. Na taj način razvijamo njegovu samouvjerenost.

Djeca su po prirodi veći optimisti od odraslih. Uporniji su u postizanju određenih ciljeva i ne prestaju se nadati. Unatoč tomu, ne razvija se kod sve djece ružičast pogled na svijet. Naučeni optimizam jedan je od načina koji se može naučiti. Navika mišljenja uči se od djetinjstva. Djeca uče od odraslih pozorno slušajući kako roditelji sebi spontano objašnjavaju zašto se nešto događa.

Potrebno je izbaciti pesimistične misli

Pesimistično objašnjavanje događaja, negativno poimanje sebe i okoline proizlazi iz činjenice da se loši događaji percipiraju kao trajni, a optimistični kao prolazni, dok je kod optimista percepcija obrnuta. Djetetu je moguće skrenuti pozornost da ne generalizira događaje nego ih konkretizira. (Npr. kada se dijete požali da se nitko nije htio s njim igrati, pitamo ga: “Tko se nije htio s tobom igrati? Ako se Petar i Marko nisu htjeli igrati, tu su još bili i Luka i Sven.”) Ako se djetetu dogodi neka loša situacija i ono cijeli dan doživi lošim, potrebno je pronaći nešto dobro u tom danu – sigurno je bilo više situacija – i uvijek postavljati pitanja. (Npr.: “Jesi li bio u parku? Voliš li ići u park, na ljuljačke?”) Na taj način dijete osvještava i uči da nije sve loše te izdvaja situacije koje su bile bolje i lošije.

Potrebno mu je objasniti da ono što pomisli kad se nešto loše dogodi zapravo određuje kako se osjeća. Kad se odjednom rastuži, preplaši, bude mu neugodno, uvijek je neka misao potaknula te osjećaje. Misli koje imamo moguće je promijeniti. Kada pobijemo negativnosti koje sami sebi govorimo, prestajemo vjerovati u njih. Optimistični ljudi su uporni. Kada naiđu na prepreku, doživljavaju je kao izazov. Takve osobe ustraju i nastavljaju dalje.

Tekst: Željka Knapić, pedagog, DV Grigor Vitez, Zagreb

Foto: Thinkstock