Kada promatramo djecu u igri s natjecateljskim elementima, nije rijetkost da takva igra završi, ljutnjom, durenjem, svađom, suzama, a katkada i tučom. Mislite da su odrasli prerasli takve situacije?

Vaš partner duboko je razočaran gubitkom svoje sportske ekipe, ljuti se kada izgubi u beli. Reći ćete da je djetinjast. Pogledajte sebe! Ljubomorni ste što je vaša kolegica uspjela smršaviti brže od vas, živcirate se što ne možete do kraja riješiti križaljku u novinama.

Što je to u nama što nam toliko smeta kada shvatimo da nemamo dovoljno sreće ili dovoljno pameti? Ipak, većina tih situacija je samo igra!

Uspoređujemo se s drugima

Htjeli ne htjeli, cijeloga se života uspoređujemo s drugim ljudima kako bismo odredili sebe i svoje sposobnosti. Nažalost, to nas uspoređivanje često rastužuje.

Slabo podnošenje suočavanja s gubitkom preslikava se i na kasnije situacije u životu. Primjerice, kada vas na cesti pretekne automobil kako bi se ugurao na mjesto ispred vas na semaforu, kada čujete na televiziji da je netko dobio zgoditak na lutriji, kada prijatelj dobije veću plaću, a kolega promaknuće... Ono što vas u toj situaciji tišti jest osjećaj da ste nadmašeni. Jeste li ikada pomišljali zašto vam nije drago i zašto ste zapravo ljubomorni? Zašto ne pomišljate na utješnu pomisao da zapravo niste na gubitku, nego ste u istoj situaciji kao i prije? Zašto ne biste živjeli bez takvih razarajućih i uznemiravajućih misli?

Učenje toleranciji na ovakve situacije razvija se već u djetinjstvu. Natjecanje je sastavni dio igre, ali i socijalizacije. Djeca se međusobno uspoređuju, natječu i nadmeću, a najčešće se to odvija upravo u igri.

U svakom slučaju, poraz, odnosno gubitak, sastavni je života i s time se moramo naučiti nositi. Gubici mogu biti realni (odlutala nam je maca, dijete je dobilo jedinicu u školi, ukrali su vam novčanik) i mogu biti samo u našoj svijesti (izgubili smo u monopolyju). Jednako tako, treba imati na umu da gubici mogu i ne moraju biti povezani s našim sposobnostima. To što je dijete dobilo jedinicu iz matematike posljedica je njegova neushvaćanja gradiva i nevježbanja zadataka, dok je činjenica da vam je netko otuđio automobil jednostavno stvar loše sreće, na što niste mogli utjecati.

Kako naučiti dijete gubiti?

Kada se odrasli igraju s djetetom, uživaju kada ih dijete pobijedi i kada se ono zbog toga veseli. Često roditelji odglume žalost što su pobijeđeni, karikirajući situaciju kako bi dijete imalo izrazitiji osjećaj trijumfa. U obratnom slučaju, kada dijete izgubi, situacija može biti drukčija. Dijete je nezadovoljno ishodom igre, a njegova reakcija može se kretati između blagog nezadovoljstva do iznimno burnog ispada.

Što učiniti ako se dijete ne može uspješno kontrolirati? Pokazat ćemo vam kako trebate postupiti u sljedećim situacijama.

Ljutnja zbog nemoći

Svi koji su ikada zaigrali neizostavnu igru Čovječe ne ljuti se, suočili su se s onim neobuzdanim osjećajem ljutnje kada ih je "pojela figurica suparničkog igrača. Ova je igra specifična po tome što igrači imaju vrlo malo prostora za strategiju i ishod igre uglavnom ovisi o sreći. Budući da igrači osjećaju kako ne mogu dovoljno utjecati na svoje poteze, ljute se zbog gubitka kontrole ili zato što suigrači imaju "više sreće nego pameti".

Iz ove situacije dijete treba naučiti da osvajanje prvog, drugog ili zadnjeg mjesta u ovakvoj vrsti igre ne ovisi o njegovim sposobnostima, niti o sposobnostima drugih igrača. Uzrujavanje zbog gubitka u takvoj igri je nepotrebno jer pobjednik nije ni najpameniji, ni najbolji ni najspretniji. Čovječe ne ljuti se nije šah! Užitak u ovakvoj igri nalazi se u uzbuđenju koju igrači osjećaju kada se natjeravaju figuricama po igraćoj ploči i tko zna... možda baš sljedeći put sreća bude naklonjena upravo vašem malom igraču.

Natjecanje u sposobnostima

Vaš mali znanstvenik sudjeluje na državnom natjecanju iz matematike. Kući se vraća nezadovoljan svojim rezultatom. Dijete se grize što je pogrešno riješilo neke zadatke, a povrh svega djeca u razredu mu se rugaju.

Drugi primjer: dijete se bavi individualnim sportom (tenis, atletika, plivanje...), uložilo je puno truda u treninge i na natjecanju poluči rezultat lošiji od očekivanog. Jako je nezadovoljno i nesretno. Što sada?

Budući da je ovo natjecanje u osobnim sposobnostima, djetetova slika o sebi kao  odličnom matematičaru ili sportašu je ozbiljno poljuljana. Kako postupiti da se djetetu vrati samopouzdanje?

Najvažnije je da djetetu pružite potpunu podršku i da se otvoreno ponosite njime bez obzira na rezultat. Otvoreno porazgovarajte s njime o tome da se unatoč njegovim vrhunskim sposobnostima, uvijek može naći netko tko će ga nadmašiti. Važno je izgraditi realnu sliku i realna očekivanja. Ako prihvatimo da ne moramo uvijek biti najbolji unatoč svom zalaganju i sposobnostima, u manjoj ćemo mjeri osjećati nezadovoljstvo ako se dogodi da budemo nadmašeni.

Pritom je ljubomora na pobjednika doista nepotrebna jer je on barem jednako toliko truda uložio u svoju pobjedu ili posjeduje veće sposobnosti. Naučite dijete da takvog suparnika treba poštivati i čestitati mu.

No kako utješiti svoga malog matematičara ili sportaša? Nije važno koje je mjesto na natjecanju dijete zauzelo. I da je na državnom natjecanju osvojilo posljednje mjesto, to nije razlog da bude nezadovoljno sobom jer još uvijek je među najboljima u cijeloj zemlji.

Varanje u igri

Svako dijete ima želju za isticanjem. Zbog iznimne želje za pobjedom djeca se katkad odlučuju na varanje u igri.

Važna je životna i moralna lekcija da se varanjem ne postižu realni rezultati niti je zadovoljstvo takvim rezultatom potpuno. Varanjem drugih dijete ponajviše zavarava sebe. Primijetite li da dijete to čini, predložite mu da ga uvježbate da u toj igri postane bolji. Neovisno o tome je li riječ o igri na karte, sportu ili školi, uvijek postupajte na ovaj način. Dijete će biti motivirano na uspjeh kada poluči bolje rezultate.

Foto: Thinkstock