
Jesper Juul i njegova djela nastavljaju živjeti s nama
Danski obiteljski terapeut Jesper Juul ustaljene je principe odgoja doslovno preokrenuo naglavačke. Djeca ne trebaju granice, nego odgoj svojih roditelja. Roditelji se ne trebaju prijetiti posljedicama, već biti vjerodostojni i vođe obitelji. Iako nam je puno svojih znanja prenio, posebice nama u Hrvatskoj, sada iza njega ostaju njegove brojne knjige, predavanja i mudrosti...
Jesper Juul (71) već duže vrijeme nije bio u punoj snazi. Godinama se borio s teškom bolešću i velikim bolovima zbog čega je njegov rad prije svega bilo pisanje. Noćas je, nakon povratka iz bolnice zbog upale pluća, mirno zaspao u svom krevetu i više se nije probudio.
Jespera Juula mnogi će poznavati kao pisca utjecajnih knjiga sa područja roditeljstva od kojih su najpoznatije "Vaše kompetentno dijete" i "Znati reći ne mirne savijesti". Koliko je Jesper Juul bio utjecajan i važan, govore nam i njegovi citati koji se nalaze posvuda, a zasigurno nema stručnjaka sa područja odgoja i obrazovanja djece koji nije pročitao barem jednu njegovu knjigu. Jespera znaju i citiraju svi.
S Hrvatskom ga je vezalo puno – ljubav prema supruzi Hrvatici, Zagrebu i Istri gdje je svake godine boravio više mjeseci i želja da pomogne. U poslijeratnim godinama u stručnim skupinama i radionicama pomagao je izbjeglicama, a kasnije se posvetio problematici odgoja i savjetovao roditelje u odgoju male djece i tinejdžera, težio poboljšanju obiteljskih odnosa, promjenama u školstvu i općenito društvu.
Njegove riječi i dalje živo govore
S Jesperom Juulom smo se susretali više puta na raznim predavanjima, radionicama, analizirali smo njegove knjige, a sada smo izdvojili jedan nama drag intervju objavljen na portalu Roditelji.hr. Pročitajte Juulove misli o roditeljstvu i odgoju…
Puno
pišete
o
samosvijesti.
Kako
kod
djeteta
razvijati
samosvijest?
Samosvijest
je
važna,
ali
ona
je
i
jedina
stvar
koju
djetetu
ne
možemo
dati.
Možemo
se
jedino
truditi
da
je
ne
uništimo.
Što
je
točno
samosvijest?
Samosvijest
je
osjećaj
vrijednosti,
dobar
osjećaj
o
sebi
koji
ne
ovisi
o
osobnim
postignućima.
Naime,
velika
je
razlika
između
samosvijesti
i
samopouzdanja.
Samopouzdanje
ovisi
o
našim
postignućima,
o
stvarima
koje
radimo,
a
samosvijest
je
ono
što
jesmo,
neovisno
o
stvarima
koje
činimo.
Samosvijest
raste
u
djetetu
ako
je
ne
uništimo.
A
na
koje
je
načine
uništavamo?
Jedan
od
najmoćnijih
načina
na
koji
možemo
uništiti
samosvijest
kod
djeteta
jest
nešto
što
se
naziva
moć
definiranja.
Roditelji
taj
alat
često
koriste,
a
da
ni
ne
primjećuju.
Svaki
put
kad
se
djetetu
obratimo
riječima:
‘Ti
si’
ili
‘Ti
nisi’,
kad
njegove
postupke
definiramo
riječima:
‘Ti
si
dobar’
ili
‘Ti
si
zločest’,
uništavamo
djetetovu
samosvijest.
Znači
da
je
i
pohvala
loša
za
djetetovu
samosvijest?
Jest.
Naime,
kod
bilo
kakve
vrste
definiranja
problem
je
što
ono
dolazi
odozgo
i
spušta
se
prema
dolje,
to
nije
ravnopravan
odnos,
već
odnos
u
kojem
je
jedan
moćniji
od
drugoga.
Negativno
definiranje,
poput
stalnog
kritiziranja
ili
izjava
poput:
‘Zločest
si’,
izaziva
kod
djeteta
strah
i
nesigurnost.
Pozitivno
kritiziranje
pretjerano
razvija
djetetov
ego,
ali
i
čini
dijete
nesigurnijim
-
ono
se
počinje
bojati
kritika.
To
je
jednostavno
ljudska
priroda;
kad
ja
kažem
‘dan’,
vi
automatski
mislite
na
noć.
Kada
dijete
pozitivno
definirate,
ono
automatski
očekuje
negativno
definiranje.
Negativno
definiranje
je,
naravno,
jako
destruktivno
za
dijete
jer,
znate,
djeca
vjeruju
svojim
roditeljima
bezrezervno.
Ona
vjeruju
onome
što
roditelji
govore.
Što
je
onda
ispravan
put?
Treba
li
izbjegavati
hvaliti
dijete?
Nema
ništa
loše
u
tome
da
pohvalite
dijete.
Dapače,
to
treba
činiti.
Stvar
je
u
tome
da
ne
treba
preuveličavati
stvari.
Pohvalite
dijete
kada
nešto
postigne
i
učini,
ali
nemojte
se
uhvatiti
u
zamku
stalnih
pohvala
za
gotovo
smiješne
stvari.
Danas
roditelji
pretjeruju
s
pohvalama,
a
to
nije
dobro
za
razvoj
djetetove
samosvijesti.
Na
početku
su
pohvale
dobre,
no
onda
postaneš
ovisan
o
njima
i
potrebno
ih
je
sve
više
i
više.
Kako
onda
treba
izgledati
pohvala?
Ne
treba
ponavljati
obrasce
napamet
niti
verglati
unaprijed
naučene
rečenice:
pohvala
treba
biti
osobna,
treba
izražavati
kako
se
vi
osjećate.
Primjerice:
‘Sretan
sam
što
si
naučio
vezati
cipele
jer
to
ja
više
ne
moram
raditi
za
tebe’.
Ili:
‘Sretan
sam
što
si
naučila
sama
koristiti
vilicu
i
nož’.
To
su
dobre,
iskrene
pohvale
jer
govore
o
vama.
No
roditelji
često
koriste
‘roditeljski
jezik’
i
hvale
dijete
za
besmislene
stvari,
a
onda
pohvala
gubi
smisao.
Na
što
točno
mislite
kad
kažete
"roditeljski
jezik"?
Roditelji
često
govore
automatski,
poput
robota.
Pohvala
je
automatska,
naučena
rečenica.
To
funkcionira
prvih
šest
–
sedam
mjeseci
djetetova
života,
kada
roditelji
mogu
reći
gotovo
bilo
što,
sve
dok
je
glasno
i
popraćeno
smijehom
i
grimasama.
No
kasnije
moraju
pronaći
osobni
jezik
i
osobni
izričaj
inače
ih
djeca
prestaju
slušati.
Kad
čuju
neke
rečenice,
jednostavno
se
isključe
-
one
‘zvuče
kao
mama’.
I
tada
se
dogodi
da
imate
petogodišnjaka
koji
odbija
poslušati
što
mu
govorite
ili
s
kojim
nemate
nikakav
odnos.
Ili
stvari
‘puknu’
u
pubertetu
-
iako
najčešće
‘puknu’
ranije,
samo
što
to
roditelji
ponekad
ne
primijete,
odnosno
ne
pronađu
pravi
uzrok
problema
-
a
pravi
uzrok,
pravi
problem
koji
treba
rješavati
uvijek
je
u
nama,
a
ne
u
djetetu.
Često
se
govori
o
"epidemiji
popustljivog
odgoja".
Što
je
to?
To
je
današnja
tendencija
da
se
djeci
dopušta
baš
sve.
No,
ne
treba
osuđivati
te
ljude
-
oni
se
trude
najbolje
što
znaju,
pokušavaju
u
svojim
roditeljskim
ulogama
biti
bolji
nego
što
su
njihovi
roditelji
bili
u
svojima.
Popustljivi
roditelji
mogu
se
svrstati
u
tri
skupine.
Jedni
su
neoromantičari
koji
žele
stvoriti
mali
raj
na
zemlji
u
kojem
bi
svi
bili
uvijek
sretni
-
što
je
nemoguće.
Takvi
roditelji
izbjegavaju
sukobe
jer
sukob
znači
da
si
loš.
Druga
skupina
roditelja
su
oni
koji
slijede
put
manjeg
otpora.
To
je
najčešće
u
bogatim
obiteljima
u
kojima
oba
roditelja
mnogo
rade
i
kada
dođu
kući,
žele
svoj
mir.
Zato
će
im
dati
što
god
treba,
samo
da
imaju
taj
neki
mir.
Treća
skupina
roditelja
su
oni
odrasli
u
lošim
obiteljima
koji
su
bili
jako
povrijeđeni.
Oni
ne
žele
ponoviti
ta
iskustva
i
misle
da
je
sve
bolje
od
vikanja.
Knjige
o
odgoju
često
uče
roditelje
da
je
dobro
suspregnuti
ljutnju,
da
djeca
uče
oponašanjem
i
da
je
dobro
dati
im
primjer
uravnoteženosti…
Roditelji
moraju
naučiti
da
emocijama
ne
mogu
povrijediti
dijete.
Jedino
što
povrjeđuje
dijete
su
riječi,
a
njih
se
ipak
može
odabrati.
Djeca,
osim
toga,
vrlo
dobro
osjećaju
kada
ste
prema
njima
iskreni,
a
kada
glumite.
Glumljeni
mir
je
baš
to
-
glumljena
stvarnost,
nešto
lažno.
Nema
ništa
loše
u
iskrenosti
-
naljute
nas
djeca,
naljuti
nas
partner,
naljute
nas
ljudi.
Ako
pokažemo
te
osjećaje,
dijete
može
naučiti
samo
da
je
ljutnja
prihvatljiva
emocija
-
jer
ona
to
i
jest.
Vratimo
se
na
popustljivost.
Gdje
je
razlika
između
poštovanja
djetetovih
želja
i
popustljivosti?
Roditelji
su
danas
pobrkali
želje
i
potrebe
djece.
Primjerice,
većina
djece
bila
bi
savršeno
sretna
da
ih
roditelji
puste
da
jedu
u
nekom
restoranu
brze
prehrane.
To
je
dječja
želja,
no
dječja
potreba
je
imati
uravnoteženu
i
zdravu
prehranu.
To
su
dvije
različite
stvari.
Razlika
je
prilično
jasna,
no
da
biste
bez
poteškoća
određivali
što
je
djetetova
legitimna
želja,
a
što
njegova
stvarna
potreba,
morate
imati
dobru
komunikaciju
s
njim,
a
to
je
često
problem.
Imate
li
kakav
primjer
za
to?
Nedavno
sam
u
Njemačkoj
radio
sa
10
obitelji
s
tinejđerima.
To
su
bile
normalne
obitelji
s
normalnim
problemima.
Većina
tih
tinejdžera
kazala
je
da
ih
roditelji
nemaju
vremena
slušati
ili
čak
da
ih
ne
žele
slušati.
Roditelji
su
bili
šokirani
-
bili
su
uvjereni
da
slušaju
svoju
djecu,
da
im
posvećuju
pažnju.
No
istina
je
da
su
roditelji
rijetko
posvećeni
samo
djeci.
Često
je
upaljen
TV
ili
razgovaraju
na
mobitel
ili
su
na
drugi
način
zabavljeni.
Djeca
su
jako
osjetljiva
na
to
neposvećivanje
pažnje,
na
takvu
vrstu
zanemarivanja.
Naglašavam
to
jer
su
i
odrasli
osjetljivi.
Zamislite
da
izađemo
na
spoj.
Nađemo
se
na
Trgu
bana
Jelačića
i
dok
šećemo,
ja
neprestano
pričam
na
mobitel.
Što
biste
mislili?
Da
sam
nepristojan
i
sigurno
me
više
ne
biste
željeli
vidjeti.
A
mnogi
roditelji
rade
točno
to
i
to
svakodnevno:
u
jednoj
ruci
drže
dijete,
a
u
drugoj
mobitel.
Djecu
to
frustrira.
Ali
zamislite
da
se
vaš
suprug
tako
ponaša,
da
razgovara
s
vama
jednim
okom
gledajući
TV
ili
da
šeće
uz
vas
i
neprestano
priča
na
mobitel.
I
vi
biste,
siguran
sam,
postali
frustrirani.
I
to
s
pravom.
Zaposleni
roditelji
se
često
pitaju
koliko
vremena
treba
provesti
s
djetetom.
Imate
li
kakav
savjet?
Često
me
pitaju
koliko
se
vremena
treba
igrati
s
djetetom.
Nema
pravog
odgovora
jer
su
ljudi
različiti.
Ja
sam,
recimo,
od
onih
koji
se
ne
vole
previše
igrati.
Moja
supruga
se
obožava
igrati
i
može
provesti
čitav
dan
u
igri
s
našim
2,5-godišnjim
unukom.
No
ipak,
kad
me
to
pitaju,
kažem:
’30
minuta’.
Ako
imate
dijete
od
dvije
ili
tri
ili
šest
godina,
dakle
maleno
dijete,
to
dijete
svake
večeri
treba
spremiti
na
spavanje.
To
traje
-
koliko?
Dvadeset
minuta,
možda
pola
sata.
Tih
pola
sata
za
dijete
je
prilika
da
se
pomazi
i
podruži
s
roditeljem,
a
za
roditelja
je
to
dar,
prilika
da
se
opusti,
odmori,
izbaci
sav
dnevni
stres
i
napetost
-
tih
pola
sata
s
djetetom
za
roditelja
je
wellness!
Često
se
govori
da
dijete
treba
imati
granice.
Koliko
ima
istine
u
tome?
Nema
granica
na
svijetu
koje
su
djetetu
potrebne.
Treba,
naravno,
paziti
na
praktična
pravila,
poput
prelaska
ceste.
Također
svaka
obitelj
ima
neki
svoj
skup
pravila
koja
joj
pomažu
da
funkcionira,
ali
granice
nisu
ono
što
je
potrebno
djetetu.
Jer,
granice
kriju
opasnu
zamku:
naime,
što
je
više
granica,
to
je
veći
rizik
da
će
dijete
postati
kriminalac.
A
ako
nema
granica,
kako
postavljamo
pravila
dobrog
ponašanja?
Treba
jednostavno
i
odlučno
definirati
sebe.
Roditelj
treba
reći:
‘To
mi
se
sviđa’
ili
‘To
mi
se
ne
sviđa’.
Roditelj
se
neki
put
treba
i
naljutiti.
Ponekad
će
i
vikati.
To
je
sve
u
redu.
Jedino
pravilo
je
da
treba
biti
iskren
i
govoriti
istinu
djeci,
to
u
većini
slučajeva
riješi
sve
probleme.
A
što
je
s
fizičkim
kažnjavanjem?
Kada
biste
roditeljima
u
rodilištu
pokazali
njihove
bebe
i
pitali
ih
hoće
li
ih
ikada
udariti,
svi
bi
vam
vjerojatno
rekli
odlučno
ne.
No
udarci
se
ponekad
dogode.
Često
tim
metodama
pribjegavaju
roditelji
koji
su
i
sami
dobivali
batine
zbog
pogrešaka.
No
udarci
nisu
rješenje
-
oni
su
ponavljanje
starih
obrazaca.
Taj
trenutak
roditeljske
nemoći,
kada
roditelj
osjeti
poriv
(ili
to
učini)
da
udari
dijete,
trenutak
je
kada
bi
se
roditelj
morao
suočiti
sa
sobom
i
svojim
odlukama.
To
je
trenutak
kada
roditelj
može
rasti
i
shvatiti
da
ponavlja
stare
obrasce.
Što
je
djeci
potrebno?
Roditelji
me
često
pitaju
što
je
djetetu
potrebno.
Često
se
govori
i
o
tome
da
je
važno
kvalitetno
vrijeme
s
djetetom,
no
ja
sam
prema
tom
pitanju
skeptičan.
Da,
potrebno
je
igrati
se
s
djetetom
-
ako
osjećate
tu
potrebu.
Roditelji
moraju
shvatiti
da
je
igra
dječje
carstvo.
Djeca
su
obično
u
svijetu
odraslih.
Odlaze
na
posao
-
jer
vrtić
jest
posao,
ponekad
i
veoma
težak
i
naporan
posao.
No
djeci
je
potrebno
da
roditelji,
primjerice,
odu
u
vikendicu.
Potrebno
im
je
da
u
toj
vikendici
rade
sve
stvari
koje
se
ondje
rade;
da
čiste,
kopaju,
uređuju.
Djeca
moraju
naučiti
kako
biti
odrasle
osobe
jer
to
inače
nikada
neće
naučiti.
Moraju
gledati
svoje
roditelje
kako
rade
odrasle
stvari
i
kako
žive
odrasle
živote,
inače
će
djeca
odrasti,
a
nikada
neće
naučiti
kako
je
to
biti
odrastao.
A
što
činiti
s
dječjom
agresijom
i
lažima?
Kad
se
pojavi
agresija,
roditelji
često
djetetu
održe
predavanje.
Zaboravite
predavanja!
Ako
dijete
zna
pričati,
pitajte
ga:
‘Što
želiš?
Reci
mi
što
želiš!’
Ako
dijete
ne
zna
pričati,
jednostavno
mu
recite:
‘Dosta!
Prestani!’
Agresija
kod
male
djece
često
se
javlja
iz
benignog
razloga:
sitni
mišići
vrata
još
nisu
razvijeni
pa
moraju
koristiti
ove
koji
jesu…
Također
djeca
do
7
ili
8
godina
imaju
jako,
jako
živu
maštu.
Tako
da
oni
u
stvari
ne
lažu,
to
je
jednostavno
tako
u
njihovim
glavicama.
Postoje
i
slučajevi
kad
dječaci
preuveličavaju,
posebno
kada
je
riječ
o
događajima
ili
njihovim
očevima.
To
su
djeca
s
jako
niskom
razinom
samosvijesti.
A
djeca
ponekad
i
lažu
ako
misle
da
se
njihovi
roditelji
ne
mogu
nositi
s
istinom.
Intervju: Roditelji.hr
Tagovi: Jesper Juul
Vezano uz temu

Tri ključne stvari koje smo naučili od velikog stručnjaka za odgoj djece
Kako razviti dobar osjećaj vrijednosti kod djeteta; kako…

Škola s humanim licem - posveta pedagogu i autoru Jesperu Juulu
Europski dom Zagreb, Europski pokret Hrvatska i Familylab…

Učitelji, iskrenom komunikacijom preduhitrite nesporazume s roditeljima svojih učenika
Prečesto čujemo kako roditelji za nešto prozivaju učitelje…

Što se događa s djecom čiji se roditelji ne znaju nositi s njihovim emocionalnim reakcijama
Jesper Juul u novoizašloj knjizi u izdanju Harfe…
Pročitajte i:

Nakon traumatskog događaja: Kako se nositi sa životom i svojim emocijama?
Unatrag nekoliko mjeseci svjedoci smo i žrtve višestrukih traumatskih događaja i nije važno svjedočimo li…

Znate li koliko soka dnevno smije piti vaš mališan? A mlijeka? Što mu od zdravih pića još možete dati?
Voda je najbolji izbor za piće, ali što još možemo ponuditi djeci a da bude…

Vau, vau, ja bih van: Ove su pasmine idealne za obitelji s djecom!
Psi su idealni kućni ljubimci za obitelji s djecom, no pri izboru svakako treba paziti…

Majke, što biste trebale učiniti da bi vaše djevojčice jednog dana postale zadovoljne žene?
Odnosi s roditeljima nas formiraju, roditelji na nas prenose, osim gena, i neke svoje obrasce…