Većina porođaja završava sretno u toplom zagrljaju majke i djeteta. Ipak, često na početku radionica koje vodim slušam žene kako govore o svojim porođajima i čujem riječi: strašno, teško, užasno, ne ponovilo se... S jedne strane to je razumljivo jer žene često imaju vrlo intenzivna i bolna iskustva s porođaja. No, riječi nisu samo slova i glasovi, nego su jedan od najvećih darova koje smo kao ljudi dobili i razvili. One nose snagu, daju nam mogućnost da stvaramo, izražavamo se i kreiramo svoj život. Naše riječi u velikoj mjeri utječu i na tuđi život. Tako se prepričavanjem traumatičnih priča o porođaju uglavnom iznova traumatizira i žena koja priča i žena koja sluša, da ne spominjem da takve “ženske razgovore” često slušaju i djeca. Možemo misliti da djecu to ne za nima i da ne znaju o čemu se radi, no ona, a pogotovo djevojčice, rastu zajedno s pričom o tome kako su došle na svijet i istu tu priču, riječi koje im je prenijela mama, baka ili netko treći nose duboko u srcu, bolje rečeno, duboko u tijelu na svojem porođaju.

Prisjećanje na prvi porođaj

Nedavno sam čitala što sam zapisala nakon svojeg prvog porođaja i ostala zapanjena koliko sam teških riječi pronašla. Znam da sam se tada osjećala upravo onako kako piše i vjerujem svakoj ženi da je doživjela ono što priča u svojoj priči. Za prvi od svoja tri porođaja puno sam se pripremala iz knjiga i foruma, slušajući druge žene i njihove priče. Mislila sam: “Kako su sve žene prije mene, tako ću i ja”, no ipak me zateklo nespremnu. Kad danas razmišljam o tome, muči me pitanje kolikim sam prijateljicama tada u najboljoj namjeri riječima prenijela strah baš kao što su i mene plašile tuđe riječi za koje sam mislila da pomažu. Danas bih tu priču ispričala potpuno drugačije, jer koliko god iskustvo prvog porođaja bilo veliki šok za moju dušu i tijelo, upravo me ono potaknulo da krenem ovim putem i postanem BFW mentorica i doula te da proživim još dva predivna porođaja.

Riječi dobrodošlice

Mislim da žene koje su majke imaju odgovornost da dio stečene mudrosti prenesu na žene koje još nemaju iskustvo rađanja, te da s pažnjom i brigom uvedu nove, buduće mame u svijet roditeljstva. To ne znači da priče o porođaju treba uljepšavati, bojiti u roza i zamatati velom lažnog optimizma.

To znači iscijeliti teška iskustva ako ih imamo, i osvijestiti kada, gdje, kako i kome pričamo svoju priču o porođaju. Zamislite samo da dijete koje se tek treba roditi i proći taj put čuje vaše riječi.

Jesu li to riječi potpore i dobrodošlice na ovaj svijet ili nisu? Vjerovati da će naše iskustvo, a pogotovo loše iskustvo i horor priča pomoći nekom drugom je naivno. Jer svaka je mama jedinstvena i svaka je beba jedinstvena i donosi neku svoju mudrost u putovanje na ovaj svijet, u porođaj. Iz suradnje bebe i mame, uz potporu okoline i iz znanja kako tu potporu primiti rađa se novi život. Potpora okoline nije samo potpora primalja, liječnika, supruga, partnera... Potpora okoline počinje upravo s “pričama” o porođajima s kojima se žene susreću od svojega djetinjstva do trudnoće, s pričama koje pričamo svi mi, na tržnici, u dućanu, kod prijatelja, u vrtiću. Neka te priče budu priče potpore, priče o ljubavi, koje će nove mame osnažiti na putu u novo roditeljstvo. To je na neki način ulog u budućnost svih nas. Da, teško je, da, boli, ali mi to možemo!

Napisala: Hana Francetić Brčić, dipl. sociologinja, certificirana Birthing from within mentorica i doula, Gestalt psihoterapeut edukant, te majka troje djece

Foto: Profimedia