U travnju je u organizaciji Udruge Roda održana konferencija prePOROD o izazovima i trendovima u maternalnoj skrbi u Hrvatskoj i svijetu. S dr. sc. Irenom Zakarijom-Grković, jednoj od predavačica na konferenciji, razgovarali smo o iskustvima iz Australije i primjeni takve vrste skrbi i u Hrvatskoj.

Stručno osposobljeni liječnici obiteljske medicine koji pružaju antenatalnu skrb u suradnji sa specijalistom ginekologije i porodništva već desetljećima, točnije od 1929. godine, jedna su od opcija koju mogu odabrati trudnice u Australiji. Takvo vođenje trudnoće osobito je korisno trudnicama čije je mjesto stanovanja daleko od zdravstvenih ustanova. Iako je taj model prije svega izbor žena koje žive u ruralnim područjima, sve se više trudnica odlučuje za takvu skrb i u gradovima, a svakako bi isti ili sličan model bio primjenjiv i dobrodošao i kod nas – pogotovo na udaljenim otocima.

U Australiji trudnice mogu birati između četiri modela antenatalne skrbi: skrb u lokalnoj državnoj bolnici u antenatalnoj klinici, gdje trudnicu pregledava dežurni specijalizant ili specijalist opstetricije i ginekologije; skrb u lokalnoj ustanovi za porođaje (birthing centre), koja djeluje kao odvojeni odjel u sklopu rodilišta, a o trudnici se brinu primalje; skrb kod odabranoga kvalificiranog obiteljskog liječnika; te skrb u kojoj trudnica, kao privatni pacijent, ima pravo na odabir specijalista ginekologije i porodništva.

Kako funkcionira model antenatalne skrbi kod kvalificiranog liječnika obiteljske medicine, objasnila nam je dr. sc. Irena Zakarija-Grković, inače majka troje djece rođene u Australiji. Nakon stečene diplome na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci dvanaest godina radila je u Melbourneu u kliničkoj praksi, specijalizirala je obiteljsku medicinu, stekla titulu diplomanta australskog i novozelandskog koledža opstetricije i ginekologije te postala međunarodno certificirana savjetnica za dojenje.

Kako izgleda praćenje trudnoće u Australiji?

Liječnik obiteljske medicine obavlja većinu rutinskih pregleda, brine se o svim rutinskim pretragama, a, ako želi, u lokalnoj bolnici trudnicu može i poroditi. Prilikom prvog posjeta liječnik trudnicu informira o zdravoj prehrani, uključujući nadomjeske vitamina D, o tjelovježbi, testovima za genetske poremećaje i njihovoj svrsi i rizicima, o trudničkim tečajevima i drugim resursima koji pripremaju za roditeljstvo i dojenje, o sprečavanju infekcija, rutinskim pretragama, opasnostima pušenja, uzimanja droga i konzumacije alkohola tijekom trudnoće. Potom trudnica nastavlja odlaziti svom odabranom zdravstvenom djelatniku prema ustaljenom rasporedu: jednom mjesečno do 28. tjedna trudnoće, zatim svaka dva tjedna do 36. tjedna i onda jednom tjedno do termina ako je trudnoća normalna. Na pregled u 12., 28., 36. i 40. tjednu trudnica odlazi specijalistu ginekologije i porodništva. Ako dođe do odstupanja od normalnog tijeka trudnoće, liječnik obiteljske medicine može potražiti savjet ginekologa i uputiti trudnicu na obradu u dnevnu bolnicu, pri rodilištu. Ta zajednička skrb za trudnicu zasnovana je na činjenici da se najbolji ishodi u maternalnoj skrbi mogu postići upravo zajedničkom skrbi više zdravstvenih djelatnika.

Kakvo je obrazovanje potrebno da bi liječnik obiteljske medicine bio osposobljen za ovu skrb?

Liječnik obiteljske medicine mora posjedovati kvalifikaciju, odnosno diplomu koju izdaje Kraljevska australska i novozelandska komora opstetričara i ginekologa nakon minimalne šestomjesečne obuke u rodilištu te polaganja pismenog i usmenog ispita. Diploma se obnavlja svake tri godine, a osim antenatalne i postnatalne skrbi njome su obuhvaćeni i ambulantna ginekološka skrb, savjetovanje o planiranju obitelji, kao i jednostavne ginekološke procedure (npr. uzimanje Papa-testa). Postoji mogućnost stjecanja naprednih vještina, uz dodatnu šestomjesečnu obuku u rodilištu. One, osim navedenih vještina, obuhvaćaju i sposobnost zbrinjavanja kompliciranih porođaja, izvođenja carskog reza, asistiranja liječnicima obiteljske medicine kada specijalist porodništva i ginekologije nije dostupan, sposobnost izvođenja laparotomije u ginekološkim hitnim slučajevima te u posebnim uvjetima, izvođenja laparoskopije i/ili kolposkopije.

Koliko ste trudnoća vodili kao liječnica obiteljske medicine prema modelu antenatalne zajedničke skrbi? Kakva su iskustva?

Nisam vodila evidenciju, možda nekoliko stotina, između 300 i 400 trudnoća. Iskustva su prekrasna i uživala sam u tom poslu jer je to za mene bila “sretna medicina”, tj. idealna kombinacija obiteljske medicine, koja mi je omogućila kontinuiranu skrb za moje pacijentice, i predivne opstetricije i ginekologije, gdje sam imala čast dijeliti s trudnicama sreću i uzbuđenje nastanka novog života, ali bez noćnih dežurstava! Ujedno je to bila odlična prilika da pomognem majkama s dojenjem, što me posebno zanima (2002. godine postala sam međunarodno certificiranom savjetnicom za dojenje). Naime, model zajedničke skrbi obuhvaća i postnatalno razdoblje, pa bi majke dolazile k meni s djetetom na prvi pregled nakon 4-6 tjedana, gdje bih ih pregledala i zatim bismo popričale o cijepljenu djeteta, planiranju obitelji, potrebi Papa-testa, dojenju, mogućnosti postnatalne depresije, infekcijama u babinjama, o svim stvarima važnim za majku i dijete u tom razdoblju.

Kako ste kao stručnjak na tom području donijeli odluku koji model odabrati za sebe? Čime ste se vodili?

Rodila sam prije nego što sam se počela baviti ovime i nisam poznavala liječnika obiteljske medicine koji je nudio te usluge. Odabrala sam privatni model jer sam htjela otići kod određene opstetričarke/privatnice koju sam poznavala, a i htjela sam, kao katolkinja, roditi u privatnoj katoličkoj bolnici u Melbourneu. Moja iskustva trudnoće, porođaja i dojenja bila su prekrasna, hvala Bogu, i to mi služi kao jak poticaj za pomaganje ženama. Želim da i one uživaju u tom prekrasnom razdoblju života te da i majke i njihova djeca u Hrvatskoj budu sretnije i zdravije, pa rado volontiram u brojnim udrugama koje se bave zdravljem majke i djeteta (UNICEF, Rode, Klub trudnica i roditelja Split, Hrvatska udruga IBCLC savjetnica za dojenje).

Smatrate li da bi bilo dobro taj model uvesti i kod nas? Zašto?

Smatram da je dobro nuditi trudnicama mogućnost izbora glede zdravstvene skrbi u trudnoći i nakon porođaja jer je svaka žena posebna i zaslužuje da se njezine kulturne i geografske specifičnosti uzimaju u obzir kod pružanja skrbi.

Međutim, kako je za uvođenje takva modela, za što je potrebna dodatna edukacija liječnika obiteljske medicine ali i pristanak na suradnju drugih specijalnosti koje sudjeluju u timskom radu, dosta složen i skup postupak, u dogledno vrijeme čini se da to neće biti moguće.

Trudnicama na dalmatinskim otocima i u zabačenim seoskim krajevima Hrvatske nije uvijek lako dostupna skrb ginekologa i porodničara, dok su svima dostupni obiteljski liječnici, pa bi sigurno tim ženama i njihovim obiteljima bilo lakše odlaziti liječniku obiteljske medicine kvalificiranom za pružanje opstetričke skrbi, nego putovati.

Pitanje je možemo li stvoriti preduvjete za uspješno provođenje tog programa, a to su kolaborativni pristup, tj. otvorena komunikacija i timski rad između porodničara i liječnika obiteljske medicine te dobro razrađen i organiziran program obuke za obiteljske liječnike koji se žele time baviti.

Je li ikada kod nas barem eksperimentalno uveden taj model? Gdje, na koliko dugo? Kakvi su bili rezultati?

Od mog dolaska u Hrvatsku 2004. godine nije se razgovaralo o uvođenju takva modela. Naime, u kurikulumu specijalizacije iz obiteljske medicine kao i poslijediplomske doedukacije za sada nije predviđen takav vid skrbi za trudnice i majke, iako u specijalizaciji dobivaju dodatna znanja iz porodništva i ginekologije, ali za ovakav model nedovoljna. Stoga je potrebno napomenuti da liječnici obiteljske medicine ipak na područjima gdje nema ginekologa provode antenatalnu skrb ako to trudnice žele.

Mislite li da bi bilo zainteresiranih liječnika za dodatnu kontinuiranu edukaciju nužnu za uvođenje takva modela skrbi?

Vrlo vjerojatno ima liječnika, pogotovo u ruralnim područjima i na otocima, koji bi se rado dodatno osposobili, pogotovo za porodništvo, jer su ponekad u (ne)prilici da vode porođaje i u kući i u ambulanti.

Čini se da bi to znatno poskupilo uslugu liječnika obiteljske medicine iako bi rasteretilo bolnice. Pokriva li zajedničku skrb u Australiji osnovno zdravstveno osiguranje?

Da, državno zdravstveno osiguranje u Australiji (Medicare) pokriva usluge LOM koje pružaju skrb trudnicama i rodiljama i jeftinije su nego skrb specijalista.

Znate li za slučajeve gdje ginekolog i liječnik obiteljske medicine surađuju brinući se o trudnici bez obzira na nepostojanje službenog modela zajedničke skrbi?

Ne znam za konkretne slučajeve, ali pretpostavljam da se događa.

Intervju: Zdravka Giba

Foto: Thinkstock