Mama Ana, ponosna i zaljubljena u svog četveromjesečnog sinčića Grgura, dijelit će s nama svu sreću, muke, probleme i tajne majčinstva. A kako je to zapravo izgledalo kada je Grgur odlučio upoznati svoje roditelje, a zatim i čitavi svijet oko sebe…

'Ko o čemu - muškarci o vojsci, a žene o porodu. I dok će nove generacije muškaraca zbog ukidanje vojne službe izgubiti svoju omiljenu temu, poroda će uvijek biti, pa tako i „štofa“ za majke, trudnice i sve one koje će to tek postati.

Tako sam i ja devet mjeseci iščekivala taj dan i u međuvremenu anketirala mamu, sestru i sve prijateljice, a naravno presrela i nekoliko susjeda u kvartu koje guraju kolica kako bi čula njihova iskustva. Bilo je tu svega i svačega, ali ja sam se nadala da ću biti jedna od onih sretnica kod kojih sve ide glatko - dobit ću trudove, opuštati se i hopsati na lopti kod kuće, krenuti u rodilište kada se trudovi zgusnu, kada stignem do bolnice bit ću već naveliko otvorena i nakon samo dva-tri sata u rađaonici na svijet ću donijeti svoju prvu bebu. Taj se scenarij naravno mora odigrati nekoliko dana prije termina kako bi bila pošteđena iščekivanja i nervoze. Mo'š si mislit!

Došao i prošao moj termin, a ništa se ne događa. Idem svaki dan u bolnicu na ctg i tjedan dana nakon termina mi kažu da dođem sa stvarima u bolnicu kako bih bila pod nadzorom. Stižem ja tako sljedeće jutro u bolnicu s torbom koja je već počela skupljati prašinu čekajući moje trudove. Još uvijek sam optimist i nadam se da ću u bolnici možda biti još koji dan, ali da će trudovi početi ili će mi u najgorem slučaju prvo pući vodenjak pa će ipak sve proći relativno prirodno. Kako da ne!

Nakon pregleda plodne vode doktorica mi je objasnila da je vrijeme da induciramo porod, što znači da će mi sutra ujutro prvo dati gel prostaglandina koji će omekšati cerviks, a zatim drip koji će pokrenuti trudove. Avaj, avaj! Nije li to noćna mora svake trudnice?! Sljedećih 24 sata moram provesti u bolnici iščekujući INDUCIRANI POROD. Zašto baš ja?!

Ali, ono čega sam se užasavala pretvorilo se u najljepše iskustvo mojeg života. Smjestili su me u sobu s predivnim djevojkama koje su me bodrile čitav dan. Noć je bila besana, ali u 5 sam svejedno morala ustati kako bi u 7 bila u rađaonici. Smještaju me u boks i dobivam prvu dozu gela. Dolazi sestra i daje mi dvije plastične cjevčice da ih stavim u nos. To mi nijedna anketirana majka nije spomenula. Pitam što je to, a sestra mi veselo kaže „Malo svježeg sljemenskog zraka“. Humor, to mi se sviđa! I tada vidim da su cjevčice spojene na bocu na kojoj piše O2. Sljedeća dva sata ništa posebno se ne događa. S obzirom da sam znala da čitava stvar može dugo trajati opskrbila sam se novinama, ali su zarobljene u mojoj torbi do koje sad ne mogu. Škicam sestre koje prolaze ispred mog boksa da vidim koja izgleda simpa pa da nju zamolim da mi doda neke novine za razbibrigu i mobitel sa slušalicama da slušam radio umjesto događanja u susjednim boksovima. Odlučim pitati prvu koja naiđe i ona veselo prekopa moju torbu, sve mi doda i još mi podbaci neki jastučić pod glavu. Pa ja sam mislila da sestre u rađaonici moraju biti vještice, a kad ono, one imaju smisla za humor i spremne su pomoći. I dok ja čitam što ima u svijetu poznatih i slavnih, jedan mladi doktor me dolazi pitati imam li trudove, a ja iako imam bolove kažem da ne znam jer smatram da trudovi moraju biti gadniji. „Da imate, znali bi.“ kaže doktor i smije se.

S vremenom se bol intenzivira svakih pet minuta, ali ja još uvijek mislim da to nije to, ja očekujem neku nadnaravnu bol. A onda oko podneva stiže doktorica koja me pregleda i kaže da je gel djelovao, da sam 3 prsta otvorena te pita sestru (onu sa sljemenskim zrakom) misli li da bi trebali ići žestoko tj. probušiti vodenjak, dati drip i epiduralnu. Sestra potvrdi „Da, da, žestoko, žestoko“, ali sve nekako sa smiješkom tako da i nisam luda od straha kolikogod to gadno zvučalo. I onda se stvari stvarno zalaufaju – dok mi buše vodenjak, zovem muža da dođe. Daju mi drip i infuziju i trudovi se pojačavaju pa se bacam na disanje kao što sam učila na tečaju. Dolazi anesteziologija i daje mi epiduralnu koja ne djeluje potpuno - ipak osjećam bolove, ali manje. Muž me drži za ruku, dišemo, prska me vodom i vrijeme leti. Već je tri popodne i doktori i sestre su gladne, dogovaraju da će naručiti pizzu i drmnuti kavu. Blago njima, ja sam od sinoć morala biti bez jela i pića. Ali, evo osjećam nagon za tiskanjem i zovem babicu. Nakon nekoliko probnih tiskanja, ona mi daje upute: „Brada na prsa, ne tiskati licem, sad ćete roditi.“ Zar već? Pa uopće nije bilo strašno, pa nisam mislila da ću umrijeti, pa nisam ni u jednom trenutku pomislila da mi je ovo prvo i zadnje dijete. I odjednom je beba vani! Kažu nam da je dječak i da je sve u redu. Daju nam bebu u ruke, našu bebu. Grcam od sreće.