RTL-ova reporterka Marija Pajić svoju je prvu trudnoću čuvala na odjelu zagrebačkog Sv. Duha. Tamo je provela više od 100 dana zbog komplikacija koje su se pojavile nakon 5. mjeseca. Unatoč prognozama koje su bile neizvjesne, u 35. tjednu rodila je zdravog dječaka kojemu su ona i njegov tata Antonio nadjenuli ime Ivo. U čast te borbe za Ivino rođenje, Marija je napisala slikovnicu'Kapetan Ivo u lovu na dugu', koju je ilustrirala splitska dizajnerica Anamarija Asanović, a ima čak i glazbenu podlogu. O cijelom tom putu do prvog susreta sa svojim Palčićem, preko ideje da napiše slikovnicu, planovima za dalje i kako majčinstvo usklađuje sa svime što radi, ispričala nam je u nastavku! 

Koliko dugo si bezbrižno uživala u trudnoći? Kad su se stvari zakomplicirale? Što se točno dogodilo?

Realno, i u normalnim uvjetima – nikome ne može biti dobro u bolnici – osim ako ne tamo ne radiš i nemaš izbora. Ja sam provela tri i pol mjeseca u bolnici čuvajući trudnoću, a ne znam kako -  osjećala sam se relativno ok. Kad sam odlazila, zbrojila sam da sam bila 120 dana. Sad mi to zvuči nevjerojatno, ali na sve se čovjek navikne. Nisam uopće htjela razmišljati o problemima ili nekakvim nepredviđenim ishodima. Ne znam kako to drugačije reći, a da ne zvuči čudno. Stvorite taj neki svoj svijet u kojem smo npr. moja cimerica Ana i ja imale već neke svoje rituale poput gledanja omiljenih televizijskih emisija, razmišljanja s Ladom, Petrom i Tanjom koju hranu naručiti, čitanja knjiga, druženja sa sestrom Sandrom, Željkom, Jasnom. Posjete su bile kratkotrajne, možda svega desetak dana smo bili u milosti stožera. I onda su nam opet brzo ukinuli sve. Ja, štreberica kakva jesam nisam mrdnula nigdje dok nisam rodila i prvi odlazak na bolnički kiosk koji je zapravo bio kat ispod mi je bio poput odlaska u lunapark. Smiješno, znam, ali istinito. Tih desetak dana mi je dolazio moj partner Antonio, ali tih pola sata vam proleti u sekundi. Psihički umiri, ali dugoročno, nekad takvi posjeti i otežaju sve. Danas kada pogledam unazad, ponosna sam na što sam sve prošla, jer na svoju žalost nisam bila trudnica iz časopisa. Doslovno mi se moja prekrasna trudnoća u 21.tjednu preko noći pretvorila u borbu. Sreća pa brzo zaboravljam. U muci se poznaju junaci. Sva sreća da sam neke cure znala otprije, jer u protivnom ne znam bi li prepričavala sad ove lijepe epitete. Problem je što su obje moje prijateljice morale strogo ležati kao ja pa nam je zapravo jedina zanimacija bila što ćemo jesti, i to u krevetu! Danas su to predivne majke predivnih Palčića i nitko sretniji od nas kad se nađemo u parku i osvijestimo da je to sve ono o čemu smo maštale u bolnici. Sve to vas vrati na tvorničke postavke pa mi je tako najveća radost u danu bila kada bi Antonio došao pod prozor koji je bio u prizemlju, a ja na prvom katu. Ludo, jel da? Sad bar znam kako je bilo Romeu i Juliji.

U kojem si tjednu rodila bebu?

U 35. tjednu, međutim moje tijelo je jednostavno odbijalo suradnju nakon 5. mjeseca trudnoće ili je Ivo jednostavno htio van. Koliko sam shvatila, dobro smo prošli, jer na porodu se spašavalo i njega i mene. Rodila sam mjesec dana prije termina hitnim carskim rezom uslijed preklampsije tj. visokog tlaka koji zna biti jako opasan. Inače imam tlak 90, a na porodu sam imala 180. Zamislite samo taj osjećaj da vam srce hoće iskočiti iz tijela. Srećom, imala sam izuzetno stručne doktore oko sebe na zagrebačkom Svetom Duhu i smatram to velikim darom. Do tada sam živjela u uvjerenju da zatrudniš i ideš s frizurom roditi. Riječ patologija trudnoće u mom riječniku nije postojala. Što je najbolje ni dan danas ne znamo zašto, jer ja sam po svim medicinskim zakonima zapravo vrlo zdrava osoba. Ivo se borio protiv svega i baš zbog toga je pravi lav!

Koliko dugo je maleni bio u inkubatoru i kako su izgledali ti prvi dani?

Mi smo imali sreće pa je Ivo zapravo bio tek nekoliko dana u inkubatoru i to zbog povišenog bilirubina koji se ubrzo stabilizirao. On se jednostavno rodio mršav i gladan pa je u bolnici bio na tretmanu dok se ne udeblja. Da je lako odlaziti na taj odjel, nije. Prati vas konstantna briga, samo čujete zvuk brojnih aparata i svaki čudniji zvuk shvaćate kao opasnost za vaše dijete. U bolnici ste, rodili ste dijete koje ne možete primiti, u sobi ste sa ženama koje uživaju u tom predivnom osjećaju majčinstva družeći se s bebama a vi to ne možete, već se se svaka tri sata odlazite izdojiti s drugim ženama koje je zadesila ista situacija i možete provesti tek nekoliko minuta sa svojom bebom. Ta soba gdje idete se zove laktarij i te neke scene kada vam je najteže, okružene uglavnom ženama koje ste tek upoznali pokušavajući pričati o najbanalnijim temama dok izdajate kap po kap - nikad neću zaboraviti. I dalje se čujemo, razmjenjujemo iskustva, učimo jedna od druge. Te žene su vrijedne divljenja, vjerujte mi, jer neke su se iz dana u dan borili s raznim dijagnozama, a ostale su hladne glave pune optimizma. Sigurno da taj osjećaj da nisi sama u tome puno znači. Nakon toga definitivno postaneš snažniji, mudriji i doista počneš vjerovati u čuda. Sestre i doktori s odjela neonatologije uistinu su divni i zapravo olakšavaju čitav taj proces u kojem samo čekate rečenicu : 'Možete doma!' Mi smo duboko vjerovali u Ivu i nismo sekunde sumnjali u njega.

Kada si prvi put Ivu primila u naručje? Kako si se tada osjećala, ako se ti osjećaji uopće daju opisati riječima…

Ivu sam zapravo primila možda neki peti ili šesti dan – ni sama ne znam i to kada su mi ga stavili u naručje, jer dokazano je da skin-to-skin metoda pridonosi boljem napretku beba. Imali smo pola sata samo za sebe i u tom trenutku sam se osjećala kao da imam svemir na rukama.

Koliko je vremena prošlo do toga da sa suprugom i sinom konačno budeš doma?

Ivo je nakon nekih 20 dana od poroda sretno stigao doma i krenuo u jednu nezaboravnu avanturu s nama.

S obzirom na to da je Ivo maleni Palčić, je li prijevremeno rođenje ostavilo kakve posljedice? Pretpostavljam da ste zbog toga češće na pregledima i pod nadzorom… Kako dječak napreduje?

Ivo odlično napreduje, ima divnu pedijatricu, dr. Puževski koja kaže da je Ivo zmaj i da zapravo i nije Palčić. Sretni smo i što ga prati neuropedijatrica Vlasta Đuranović iz Klaićeve koja je također divna doktorica i žena, inače majka moje školske kolegice Sonje. Stvarno ima divnih doktora koji žive svoje zanimanje, ne odrađuju ga. Vježbamo na Goljaku kao i velika većina Palčića, te vježbe nisam doživjela kao nikakvu tragediju već nešto poticajno za Ivinu motoriku. Čak mislim da se općenito o baby hendlingu i srodnim temama malo priča – a sigurna sam i da djeci rođenoj u terminu ne bi škodila. Naravno da sam sretna što je s Ivom sve u redu, sva naša ekipa sa Sv. Duha su pravi borci i lavice i sa svima je, hvala Bogu sve u redu. Ani, Ena, Miha, Max i ostali super napreduju i to me čini iznimno sretnom s obzirom na to da su se neki rodili sa svega 900 grama.

U bolnici si imala na pretek vremena za razmišljanje, pa kako si zamišljala majčinstvo, razlikuje li se ta slika od one stvarne koju danas živiš?

Samo se povećao stupanj sreće i količina ljubavi. Mislim da Ivo isto želi da mu je mama sretna, a mama je najsretnija kad je produktivna. Antonio me često zeza da ja ne znam odmarati. Nekad me okrene usred noći da želim usisavati ili nešto pisati. Takva sam. Nemam mira sekunde. Volim svoj posao i osjećam se dobro dok ga radim. Zato sam se i vratila nakon tri mjeseca svojim obavezama na RTL-u u emisiji Exkluziv gdje radim kao reporterka. Mislim da uspješno 'žongliram' obavezama. Dan mi uglavnom krene oko pola 7, kada priredim sve za njega i dan, odlazim na RTL oko 9. Kada se vratim popodne – preuzimam ga, okupam i uspavam. Nakon toga, odradim trening ili radim obroke za sutradan. Iza toga, oko 22h odrađujem ostale obaveze kao što su kolumne, scenariji i sve ostalo što radim dodatno u svoje slobodno vrijeme. Trudim se do ponoći biti u krevetu.

Svom sinu u čast napisala si slikovnicu 'Kapetan Ivo u lovu na dugu'. U kojemu si trenutku došla na ideju da ju napišeš i koliko ti je pisanje i osmišljavanje pomoglo prebroditi te teške dane?

Odavno sam spoznala da mirno more ne čini dobrog mornara, zato je valjda naš put do najljepše bebe bio teži. Treba bit zahvalan na svemu što imaš pa se time vodim i ja! Sretna sam što smo svi zdravi i to je prioritet! Dok sam ležala u bolnici i previše razmišljala, rekla sam samoj sebi da ću mu pokloniti slikovnicu kao uspomenu i u čast svim Palčićima koji su hrabriji od najhrabrijih ljudi koje ja znam, a stvarno znam puno ljudi. Tema slikovnice je prijateljstvo i zahvalnost, Ivin najbolji prijatelj u priči je galeb Roko, a tako se inače zove i moj pas. Totalni nepotizam, znam. Dok kapetan Ivo traga za dugom, ne shvaćajući da je ona zapravo nedostižna, zaboravlja da je ono najvažnije što ima čitavo vrijeme ispred njega. Što točno -  najbolje da ju pročitate. Uz to, kapetan Ivo ima i svoj Youtube kanal na kojem objavljujemo pjesme koje je samo za ovu priliku skladala divna Splićanka Sonja Dundić. Autorske pjesme 'Kapetan Ivo u lovu na dugu', 'Gusarica Zorka i Tik-Tok' nastali su u splitskom studiju Darija Marunčića, a zajedno sa Sonjom otpjevali su ih i članovi benda Trio Gušt - Želimir Dundić Dundo, Rade Konstantinović i Gordan Šegvić – Šegva. Baš sam neopisivo sretna što imam tako talentirane ljude oko sebe.

Bebama se preporuča čitati i s njima pričati od najranije dobi… pa kako Ivo reagira na kapetana Ivu?

Ivo nema živa mira. Isti je kao ja. Vedra je beba, nema strah od nepoznatih ljudi i na našu žalost, budi se između 5 i 6 ujutro neovisno o tome kada je zaspao što je za nas svakako novost pa ujutro se Antonio i ja gledamo tko će ustati, a tko odustati. Uglavnom jedan uvijek ide s njim u boravak igrati se, a drugi osvoji jackpot i nastavi sa spavanjem. Njemu je napeto sve što nije igračka, a slikovnicu uglavnom želi polizati ili pojesti. Uglavnom, više zbunjeno gleda mene kako proizvodim zvukove galeba.

Kazala si da već pišeš i nastavak, možeš li nam otkriti detaljčić te nove priče? I naravno, planove za daljnju plovidbu kapetana Ive?

Ovoga lipnja Anamarija i Sonja i ja sudjelovat ćemo na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Dječicu očekuje puno crtanja, pjevanja i čitanja, a nastavak priče planiramo za jesen. Svakako će biti edukativno i Ivo će krenuti van granica Lijepe Naše. Jedva čekamo!

Razgovarala: Josipa Scotti Čavlina
Foto: privatni album