To je bilo prije 13 godina. Pronašli smo u Njemačkoj jednu mamu voljnu ispričati svoju priču, nade, strahove i sve što su proživljavali i što će još proživljavati

Majčina sjećanja

Nezaštićeno, poput šibica tankih, raširenih ručica, maleno je biće ležalo u staklenom inkubatoru, izloženo zasljepljujućem svjetlu odjela intenzivne njege te pištavom alarmu bolničkih aparata. U rukama i po glavi imalo je zabodene igle od infuzije. Malo biće nije moglo vikati jer je cijev aparata za disanje paralizirala njegove glasnice. Tanke, tamne dlake pokrivale su malo tijelo. Koža je bila prozirna. Žile i vene su se mogle razaznati.

Uši su još toliko mekane da se zavrću prema unutra. Pri svakom teškom udisaju oštro se ocrtavaju rebra malog prsnog koša. Lice djeluje naborano kao kod nekog starca. Tako ne izgleda nijedna beba. Ovo biće nije izgledalo ugodno ljudskom oku; čak ni oku svoje majke. Ono je težilo 960 grama, a iz majčinog tijela izvađeno je u 29. tjednu trudnoće koja bi inače trebala trajati 40 tjedana. To je bila moja kći Kora.

Blago ophođenje s bebama u inkubatoru danas je standard

To je bilo prije dobrih 13 godina. Potresan pogled na prerano rođenu bebu ostao je isti, danas kao i nekada. No, izgledi za preživljavanje i očekivana kvaliteta života nedonoščadi postali su znatno bolji. „Ovim uspjesima ne pridonosi nova oprema“, objašnjava profesorica Orsolya Genzel-Boroviczeny, voditeljica Odjela neonatologije (neonatalna medicina) na Klinici Sveučilišta München-Innenstadt, „nego i veće iskustvo koje imamo. Naš se stav promijenio.“

Za razliku od nekoć, danas se savjesno obraća pažnja na nuspojave intenzivne medicine, odavno se nametnulo „blago“ ophođenje sa malenima: „klokan-metoda“ (roditelje se potiče da djecu prislanjaju uz kožu) već je skoro u svim klinikama postala standardnom metodom. Isto tako, prerano rođene bebe u inkubator se stavljaju što je moguće nježnije.

Prigušeno svjetlo koje bi bilo usmjereno u jednu točku, uređaji koji ne stvaraju veliku buku: to se još nije provelo na svim odjelima za nedonoščad od njih ukupno 200 u Njemačkoj, ali dugoročno se planira. „ Polazimo od toga“, nada se Silke Mader, angažirana predsjednica uprave Njemačke udruge „ Rano rođeno dijete“ i sama majka nedonoščeta, „ da će za pet godina 80 posto Klinika nuditi „Rooming in“ nedonoščadi i njihovim roditeljima.“ Kao i kod zdrave novorođenčadi. Ali moja iskustva od prije 13 godina i dalje su djelomična svakodnevica.

Sjećanja jedne majke

Devet, deset sati dnevno sjedim na plastičnoj stolici pored inkubatora moje kćeri, stiješnjena redovima inkubatora oko mene. Strani roditelji i posjetitelji me gledaju kako, uz snažno lupanje srca, po prvi put uz sebe privijam svoje dijete zajedno sa cijevima i iglama. Kora i ja nikada nismo bile same. Molim da mi se dopusti da joj barem deset minuta prije propisanog termina hranjenja kroz sondu pumpicom dam hranu kad plače od gladi. Skoro se čini kao da su u medicini aparati najvažniji. „Pri tome nedonoščad od intenzivne medicinske skrbi treba samo minimum“, priča mi tada mirna, ljubazna bečka pedijatrica Marina Marcovich s kojom sam kao novinarka vodila intervju. „Oni prije svega trebaju mir i ljubav kako bi se mogli prilagoditi na život.“

Težak početak s puno poteškoća u mjerenju težine

Nedonoščetom se smatra svako dijete koje je prije 37. tjedna trudnoće došlo na svijet. Što se ranije rodi, to je njegovo stanje u pravilu kritičnije. Ipak, šanse ima svaki maleni. Čak je i 80 posto djece, koja su rođena između 24. i 28. tjedna, zdravo ili ima samo neku lakšu invalidnost, dok 20 posto ostane teško invalidno.

Trenutno je „najmlađe“ nedonošče u cijelom svijetu mala Amerikanka Amillia. Ona je u 21. tjednu došla na svijet s težinom od 280 grama. Moguće posljedice ekstremno uranjenog rođenja koje mogu uslijediti kod nje, kao i kod svih drugih su paraliziranost, napuknuće pluća, odvajanje mrežnice ili sljepoća. Nerijetko je nedonoščadi smanjena inteligencija, imaju probleme sa moći zapažanja te probleme u ponašanju.

To je drama za svakoga kome se dogodi. Godišnje u Njemačkoj prije vremena na svijet dođe oko 60 000 djece; to je otprilike devet posto od ukupnog broja novorođenčadi, a zabilježena je tendencija porasta. Također rapidno raste i broj „visoko rizične djece“ s težinom ispod 1500 grama – od 1990. taj je broj porastao za više 20 posto i 2006. godine iznosio je 8047 prerano rođeno dijete. Razlozi porasta leže isključivo u medicinskom napretku.

Na taj način češće dolazi do blizanačkih trudnoća umjetnom oplodnjom, a dob u kojoj žene ostaju trudne sve je viša. Pored toga, postoje djelotvorne mjere u slučaju prijetećeg spontanog pobačaja tako da oni danas često završe preranim rođenjem. Tu još spadaju oduvijek poznati razlozi preranih poroda: trudnice obolijevaju od infekcija, grlić maternice je preslab, buduće majke trpe psihički pritisak, boluju od šećerne bolesti, anemije ili gestoze. I pred najtežom karakteristikom gestoze, HELLP-sindromom liječnici su nemoćni kao i nekoć u mom slučaju.

Sjećanja jedne majke

Krvni tlak mi iznosi 220, jetra i bubrezi prijete da će otkazati, liječnici se boje napadaja grčeva. Tjedan dana tako ležim, prikopčana na aparate, u bolnici, lijevo i desno oko sebe čujem bebe kako cmizdre, pluteni čepovi pjenušaca pucaju, rađaju se zdrava djeca. Grozno. „Već ću nekako izdržati,“ jecam, „ali ne želim umrijeti.“

U operacijskoj sali sve je stiješnjeno. Hoće li moja beba živjeti? Poput udara šakom, narkoza je počela djelovati posred mog lica. Tako sam postala majka.

Cetar za krizne slučajeve za šokirane roditelje

„ Taj događaj je šok za roditelje,“ ističe socijalna pedagoginja Petra Hochecker. Ta se ljubazna 32-godišnjakinja brine za majke i očeve u iznimnim situacijama na odsjeku profesora Genzel-Boroviczenya u Münchenu. Malo je takvih mjesta. Roditelji su, uz sve to, neinformirani, uplašeni i bespomoćni. Petra Hochecker organizira pomoć u kućanstvu, objašnjava zakonske propise i pomažu u ratu s papirologijom. Ona je uho za slušanje, pruža utjehu i podiže raspoloženje.

To je najvažnije. Jer, nažalost, mnoge si majke, koje su prijevremeno rodile, predbacuju što svoju bebu nisu štitile devet mjeseci. Hochecker kaže: „Osjećaji krivnje igraju enormnu ulogu.“ Iskra se skriva i u odnosu roditelja i osoblja koje se brine za rodilje: medicinske sestre pod stresom, užurbani liječnici, a među njima i zdvojni, nestrpljivi majke i očevi i mjeseci u jednom komadu. „Ja posredujem i molim sve strane za razumijevanje.“

Bilo ovako ili onako, roditelji igraju važnu ulogu u ophođenju sa bebom, što objašnjava

profesor Gerhard Jorch, direktor Sveučilišne klinike u Magdeburgu: „Najbolje što se može napraviti za dijete je njihove roditelje učiniti mudrima; podići ih na liječničku razinu. Nema smisla davati tisuće i tisuće eura za intenzivnu medicinsku skrb, a da na kraju dijete umre jer su roditelji bili nedovoljno upućeni.

Sjećanja jedne majke

Bolesna sam, ležim u klinici, nemam pristup informacijama i izložena sam brzim drskosti nekih liječnika. „Roditelji stalno žele da im kažemo hoće li njihovo dijete maturirati. Radije ne računajte s tim završetkom“, dobacuje mi liječnik nakon što sam se raspitala o posljedicama Korinog krvarenja mozga. Ne znam ništa i ne dobivam pozitivne informacije.

„Odite u dom prije nego se opteretite“, prvo savjetuje otac mog životnog suputnika, a potom i moja majka. „ Nedonošče“, veseli čestitari izgovaraj u u slušalicu, „kako simpatično – oni se brzo oporavljaju!" I oni nemaju pojma. Kod mnoge prijevremeno rođene djece razvoj je usporen, kod nekih on čak odjednom i prestane. Nijedan stručnjak ne može reći koje će dijete pogoditi i kada. A stopa smrtnosti se naspram na vrijeme rođene djece znatno povećala.

Prava klinika može i život spasiti

Diskusija o mogućoj smrti malenih sada, u svakom slučaju, ima drugi predznak. „Svako peto prijevremeno rođeno dijete koje je umrlo prilikom poroda, moglo bi još živjeti da je došlo u pravu kliniku“, uvjeren je berlinski neonatolog Michael Obladen. „U Njemačkoj ima klinika koje godišnje imaju po petero djece s težinom ispod 1500 grama. Tu se svaki put improvizira.“ Odavno je dokazano da je to opasno po život beba.

Zahtjev brojnih liječnika: samo bi se perinatalnim centrima sa najvišom razinom kvalitete trebalo dozvoliti da zbrinjavaju prerano rođenu djecu. Zašto klinike koje nemaju dovoljno iskustva u tom području ambiciozno uzimaju baš tu klijentelu, lako se može objasniti: prerano rođeno dijete donosi zaradu od 90 000 eura. Što je ono manje, to je zarada veća. Stoga stručnjaci savjetuju majkama kojima prijeti uranjeni porod da odmah traže premještaj u veći klinički centar.

Sjećanja jedne majke

Još tijekom noći me je suprug odvezao iz privatne klinike u sveučilišnu. Kad smo prvi puta sjedili uz Korin inkubator, naslonjena na njega, dragajući malo stopalo naše bebe kroz otvor u inkubatoru bila sam uvjerena da nas troje ništa u ovom životu neće rastaviti.

Tri mjeseca kasnije Kora je došla kući. Panično je vikala, bila izvan sebe, očajna, tako danima i noćima, isto kao i u klinici. Trgnula bi se na svaki šum, tri godine ne slušam radio. Cora nikada ne spava duže od dvadeset minuta u komadu, a onda se vrišteći probudi. Uz to se javila pothranjenost. Ima poremećaj kad pije tekućinu, poremećaj u razvoju, ima napadaje panike, stalno je bolesna. Nebrojene noći smo proveli na Hitnoj pomoći, mnoge tjedne na klinikama. Jedna upala pluća slijedi drugu.

Od Corine četvrte godine više nismo zajedno

Prerano rođeno dijete – predstavlja izazov i za partnerstvo. Brakovi roditelja djece koja su prerano došla na svijet često ne odole odgovornosti, napetosti i nesigurnosti. Prvih šest godina nakon rođenja djeteta stopa slučajeva rastave je visoka. „Majke su često traumatizirane“, smatra diplomirana psihologinja in Münchena, Sigrid Stiemert-Strecker, i sama majka prerano rođenog djeteta. „Sve se vrti oko djeteta. Uvijek ima očeva koji ne mogu izdržati tu situaciju i osjećaju se zapostavljenima.“

Prerano rođena djeca često ni godinama nakon svog rođenja nisu jednostavna djeca. Zbog svojih tjelesnih problema ili izvanrednih duševnih stanja koja njihove roditelje koštaju živaca. Dokazano je da prerano rođena djeca često postanu sanjari koji u školi imaju problema. „Poznajem 14-godišnjake koji su prerano rođeni i koji imaju napadaje panike za vrijeme oluje, 12-godišnjake koji ne mogu ostajati sami ili druge, koji svaku bol podnose sami sa sobom,“kaže Stiemert-Strecker. Roditeljima je to, prema riječima psihologinje prije svega teško“ zato što u pravilu u njima čuči mnogo krvnog tlaka, tako puno brige.“

Sjećanja jedne majke

San iz tadašnjeg vremena: izdajam mlijeko kako to činim već pet mjeseci. No, umjesto mlijeka, u bočicu, u ritmu pumpanja, ulazi krv... Naravno, Cori sam željela dati sve iz dubine svoje duše, ono najvrjednije. Dvije godine nisam znala hoće li možda zadržati neki poremećaj, razvija se sporo. „Rasti,“ šapućem joj. To je najvažnije,samo nemoj biti sićušna. „Molim te, molim te, rasti!“

Kora i ja zračimo. Skoro se možemo gledati oči u oči. Ona ima 13 godina. Zdrava. Zgodna. Pametna. Ide u sedmi razred gimnazije. Možda je malo preozbiljna. No, mi smo puno toga postigle. Želimo sreću i snagu svima koji pred sobom imaju put kojim smo mi prošle.

Medicinski napretci u posljednje vrijeme

Njemačka novinska agencija (dpa) objavila je jednu pozitivnu vijest: u proljeće ove godine iz Klinike Südstadt u Rostocku gdje je rođena sredinom prosinca 2007. otpuštena je mala Marija. Ona je rođena punih 15 tjedana prerano s težinom od samo 360 grama. To je jedna od najnižih težina zabilježenih kod živog djeteta rođenog u Njemačkoj. Marija se rodila carskim rezom u 25. tjednu trudnoće i bila je duga 28 centimetara nakon čega se zdravstveno stanje danas 25-ogodišnje majke pogoršalo. Sada je Maria teška 2000 grama i može se otpustiti s prognozom dobrog razvoja jer može samostalno disati. Prema mišljenju njezinog liječnika, pred njom je još dug put. U međuvremenu joj je laserskom operacijom korigirana odvojena mrežnica. Njezin tjelesni razvoj bi prema njegovom mišljenju trebao do kraja druge godine biti istovjetan onome njezinih vršnjaka. Unaprijed se ne može predviđati kako će se odvijati njen duševni razvoj.

U Göttingenu je u ožujku 2007. na svijet došla djevojčica Kimberly, teška 200 grama, a kliniku je zdrava napustila šest mjeseci kasnije.