Sanjkanje

Iako je moja dječja mržnja bila gigantskih razmjera, stari je fakat bio u pravu. Malo razmazito govance je gubilo igračke kao maramice i maramice kao igračke. Nisam bio neki karakter u toj dobi. I uvijek sam više volio ljeto od zime. Jer bi bilo teže za izgubit neki predmet poput šala, rukavice, kape, ključeva, love iz džepa... Iako je zima svojim dolaskom predstavljala dvije sreće. Snijeg i sanjkanje.

Do pred par godina, s prvim ulovljenim pahuljama na smrznutom tlu iz kreveta bi izbauljali Neno i ja, stali se pred jednu omiljenu zgradu ili svaki sa svoje strane ceste i počeli grudati. Završavalo bi tako da bi majke nakon pola sata ili više došle u papučama došle po dva sigolika predmeta i uz pokoju prijateljsku ćušku nas bacile u kadu na odmrzavanje. Ti bokca, kako te ruke mogu peć kad onako bride, a krv ne zna gdje bi prije... Drugi dan bi se od zore skakalo po tatinoj grbači da izvadi sanjke iz podruma.

Kako je u podrumu uvijek bilo sitnih glodastih stvorenja koja su nepozvana radila tulume i po našoj šupi, trebalo je to dezinficirati. A stari pedantan, nikad kraja detaljiziranju... Te WD-40 (zna li pobogu itko što, kako i otkud ta skraćenica!?), te špekec za podmaz, te šmirgl kad hrđa odbija napustiti žebelezo, te uvijek nešto za učvrstit od prošle zime... A zmotani sinek prvo spuštanje – bam u banderu, ljuljačke ili klackalicu i doma s komadima saonica. Dobro, svake treće, četvrte godine bi ih strgao, ali bi. I onda je jedno godine došlo to.

Dida iz Vela Luke

Naime, ponekad bi iz toplih krajeva znao uletit moj, danas pokojni dida Ivan Kapno i došao s lovom i bahatio se deset dana dok je ne bi strošio i vratio se u Vela Luku bučno kako je i došao. Ima neka tajna veza unuka i djedova koju ništa i nikad ne može nadmašiti, pa je tako i dida bio moj najbolji prijatelj i tihi partner u tračanju staraca koji su stalno nešto ograničavali. I tako sam jedne godine uspio svoju glupost dići na maksimalnu razinu – nažicao sam didu da mi kupi metalne saonice s pokretnim volanom. Čisti snobizam i debilizam. U biti idealna stvar za nekog malog Gunara ili Einara koji žive podno fjorda ili na fjeldu i imaju stazu za sanjkanje dugu dva kilometra pa se sanjke mogu zalaufat.
A mi nismo imali auto za na Sljeme, Cmrok je bio čuku vremena hopsanja a svi su stalno nešto radili ili nisu mogli, pa je jedini izbor bio parkić s nagibom brdašca od 24 stuplja.

I stazom dugom tri metra nakon koje si se samo mogao odgurivat. Ili ni to ako imaš debilne metalne sanjke od tone. Bio sam ko Dambo u tegli pekmeza. Duže bi se po toboganu spuštao. Tu sam shvatio kako nije u šoldima sve i od tada lovu od zimskog džeparca koristio na tople pogače i vreli čaj, a spuštao se na vreći za smeće i komadu kartona. Neponovljivo i najbolje. Svake zime Rokovog života odemo na Sljeme sa sanjkama.
Kako sad već ima 3.4 godine, mislili smo da će se okružen stotinama kikića odvaliti od skakanja, divljanja i razbacivanja po snijegu. Ali Maharadža se zakeljio za sanjke i nije imao nikakvu namjeru napuštat ih sve dok je marva u vidu majke mu i mene bila u stanju vući ga gore i spuštati dolje.
U jednom je trenutku ipak izjavio da bi on sam, ali kako još nije savladao kočenje, ostavili smo tu igru za sljedeću godinu. Na kraju ga je svjež zrak i sjedenje ipak iscrpilo pa nismo uspjeli popapat grah s kobasom za tatinu dušu.

Uvijek me fasciniralo kak to da je na Sljemenu sunce a u Zagrebu sivo. I kako ti to može uljepšati dan, dok slušaš neku tihu muzikicu a Mrmolj se sav napuhnut od skijaških hlača bori sa slinicom koja mu dok sustavno hrče curi niz desni kut ustiju... Volim sanjkanje. I gotovo...