Zrinka nastavlja s temom obrazovanja od prošlog tjedna i traži razloge zašto današnjim mladim ljudima nedostaje znanja i opće kulture. Do kakvih je zaključaka došla, pročitajte u ovotjednoj kolumni.

Okej, nastavljamo s temom od prošlog tjedna – školovanje i njegove posljedice. Kao što smo imali priliku vidjeti iz prošlotjednog članka, obrazovni sustav na ovim je zemljopisnim koordinatama oduvijek bio ono što se u stručnoj terminologiji naziva "zasranim do daske". No u zadnje vrijeme postaje sve gori i gori. Djeca nam iz škola izlaze polupismena, osnovne računske operacije izvode s preciznošću pokvarenog švercera devizama, misle da je "Rigoletto" oblik želučane viroze, a Hladni rat plaža na otoku Braču pa se roditelji s pravom pitaju što se dogodilo i koga za to mogu okriviti.

E, pa, dragi moji roditelji, vrijeme je da prestanete tražiti krivca uokolo i svoj prijekorni pogled usmjerite tamo gdje mu je mjesto. Na svoju djecu. Da, da, dobro ste pročitali. Na ista ona divna stvorenja koja od rođenja tetošite, volite i nastojite razumjeti. Na ista ona divna stvorenja čije prstiće sada jedino kirurškim putem možete ukloniti s kontrolera PlayStationa. Znate zašto ništa ne znaju? Zato što ne uče. I zato što ih u velikoj većini ali ZBILJA nije briga za obrazovanje.

Ne zezam se. Nedavno sam pričala s prijateljicom koja predaje hrvatski jezik u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. Jedine tri metode koje nije isprobala ne bi li svoje učenike motivirala za učenje su: a) novčano potkupljivanje; b) nuđenje seksualnih usluga i c) šakomicin. I to samo zato što su sve tri metode nezakonite. Svime se drugim poslužila. Čak i akrobatskim točkama, filmskim uratcima i obradom gramatičkih pravila na tračerskim tekstovima u novinama. Više od pola njezinih učenika i dalje se čvrsto drži stava koji bi se ukratko dao izreći rečenicom: "A kog će mi vraga padeži i imperfekt?!"

Prema riječima moje prijateljice, više od pola njenih učenika tvrdi da će kad odrastu biti astronauti, hip-hop glazbenici, manekenke, glumci, piloti, profesionalni sportaši, direktori i tajkuni opće prakse te vlasnici ugostiteljskih objekata. A ni za što od toga im, po vlastitoj procjeni, uopće ne treba hrvatski. Kada ih je pitala koji bi im školski predmeti trebali za ostvarivanje željenih karijera, uglavnom su se zaustavili na satu razredne zajednice. Ništa im drugo ne treba.

Druga polovica imala je neke maglovite ideje o tome da bi možda ipak trebali znati zbrojiti dva broja da bi postali ekonomisti, odnosno napisati tri složene rečenice da bi postali hip-hop glazbenici, ali i njima nikako nije bilo jasno zašto im se ta znanja nastoje naturiti jednim toliko nasilnim sustavom kao što je učenje. Što je još zanimljivije, roditelji su ih u tome više ili manje podržavali.

Ne znam kako je bilo s vama, ali dok sam ja išla u školu, roditelji su vrlo rijetko podržavali revolucionarne ideje o učenju koje su zagovarala njihova djeca. Neki su to činili zato što su bili zadrti reakcionari sa zastarjelim metodama komunikacije s djecom, ali znam da moji starci nisu bili među takvima. Razlog iz kojeg oni nisu podržavali moje ideje o učenju ležao je u tome što su moje ideje o učenju bile neizrecivo blesave. Recimo, smatrala sam da ću se za test iz kemije najbolje spremiti ako večer prije gledam "Dinastiju" na televiziji". Za najavljeno usmeno propitivanje iz povijesti redovito sam se pokušavala spremiti tako što sam svaki dan tri sata s frendicom telefonski naricala kako je ta povijest dosadnaaaaaaa. Za zadaćnicu iz latinskog naumila sam se pripremiti tako da pojedem sirovi krumpir, dobijem temperaturu i ne odem u školu. Ili je tu ipak bila riječ o biologiji, ne sjećam se dobro.

Naravno, imala sam rješenje i za neizbježnu posljedicu takvih metoda učenja – loše ocjene. Redovito sam ih htjela ispraviti tako da starcima ne kažem da sam ih dobila i potom se nadam nekakvoj nebeskoj mani koja će mi šapnuti prave odgovore na pitanja kada me profesor pozove na ispravak. Kada bi takva čarolija izostala, starce sam potpuno ozbiljna lica uvjeravala da sve trojke, dvojke i jedinice proizlaze iz proste činjenice što me profesori mrze jer sam slobodnomisleća jedinka koja se kosi s njihovim represivnim sustavom.

Što mislite, kako su reagirali moji roditelji? Mislite li da su odlazili u školu i profesore spopadali optužbama da su frustrirani zbog potplaćenosti, da su neprofesionalni i nesposobni neradnici koji imaju tri mjeseca godišnjeg i rade četiri sata dnevno? Aha. Of kors. Uzeli su mi stereouređaj i mini televizor koji sam imala u sobi, zabranili mi izlaske tjednom, rekli mi da ne idem na čage, kave, u "Jabuku" i na Kristinin tulum sljedeći mjesec ako ne popravim ocjene, a usput me još i svaki dan ispitivali gradivo prije spavanja. Tek ako TADA ne bi bilo rezultata, išli bi u školu i spopadali profesore. A i tada su profesori bili potplaćeni. I tada su bili frustrirani. I tada je obrazovni sustav bio "u krizi".

Nemojte me krivo shvatiti. Uopće ne poričem odgovornost golemog sustava i nesposobnih profesora u njemu. Uopće ne poričem da su školski programi u nekim segmentima neprimjereni, da se djecu ne motivira kako treba i da sad ne duljim. Ali osnovni je problem što ne uče. I to što misle da ne moraju. I to što ne znaju zašto bi morali. Zato ih lijepo odlijepite od PlayStationa, bicikala, shopping centara i kava s frendicama te im objasnite. Možete pokušati racionalno i kazati: "Nema važnije stvari u životu nego što je obrazovanje". A možete se poslužiti i metaforom, kao moj djed, koji mi je cijelo djetinjstvo govorio: "Ako ne budeš učila, završit ćeš ko Dragica iz dućana na uglu. Celi život buš smrdila po parizeru".

Kladim se da će ih potonje više pogoditi.

 Zrinka Pavlić rođena je 1971. u Zagrebu pod istim imenom i prezimenom koje nosi i danas. Simptomi njezine urođene i neizlječive skribomanije pojavljuju se u raznim časopisima (Nacional, Cosmopolitan, Plan B) i na sve rjeđe ažuriranom blogu (zrinskopismo.blog.hr), a možete ih nabaviti i u knjižarama, u obliku njezina nagrađenog prvijenca, zbirke "Svijet i praktična žena". Nema roditeljskih iskustava, ali je promatrač i povremeni simpatizer.