Ribafish se s nostalgijom sjeća što je i kako dobivao na poklone kao klinac. A što danas kupuje svom junioru? Pročitajte.

Bilo je čudno odrastati u komunizmu. Barem iz ove današnje perspektive - bilo je dosta drukčije kad bi ti ljudi dolazili u goste. Danas imaš te Turbo limače, Ikee, Haundemove... Dućana više od tvornica. Kad sam bio u godinama kad ti je bilo itekako jako stalo da ti itko išta donese, poklononosci su se dijelili u četiri skupine. Najčešći su bili oni koji bi donijeli nešto što se moglo kupiti u dućanu preko puta našeg stana. Prva podskupina bi kupovala Kraševe čokolade s lješnjacima ili Runolist, kikije ili bronhije i neizostavnih deset deka kave pa makar nitko živ u obitelji ne bi pio kavu. Druga, bogatija, donosila bi Vecchiu i Griote, Bajadere ili čak bombonjeru «Djevojka s lutnjom», s time da sam ja bio dječak s ljutnjom ako bi se netko usudio dofurati ledene kocke koje mi nisu bile fine. S obzirom na tadašnji standard, onih prvih je bilo znatno više.

Druga je frakcija bila ona koja je svoje posjete pomno spremala. To su bili oni koji su imali vremena otići do tadašnjih robnih magazina Name i Zeke i kupili neki Jugoplastikin dječji artikal ili neku rijetku uvoznu igračku. Tu je bila nenadmašna moja jedina teta Zdenka, koja bi mi svaki put kad bi dobio šarlah, kozice, boginje ili već nešto iz tog špila – kupila fliper.

Treća frakcija je ili živjela ili mislila na tebe kad bi dolazila iz inozemstva. Takvi su bili rijetki i takvima se klanjalo. Iako oni koji su dolazili iz Švabije nisu nikad imali ukusa ili su mislili da sam žensko pa donosili lutke. Al samo dvaput. Iz tog doba pamtim najdražu igračku djetinjstva – Cascade. Made in Belgium. Toranj koji se vrtio spiralno u krug i na vrh nosio jednu po jednu metalnu kuglicu. Kuglica bi tada kroz neki oluk pala u prazno sve do poda, gdje bi je čekala tri mala bubnja. Ona bi napravila «bonk, bonk, bonk» i pala na neku kutijicu s rupicama označenim brojevima. Prošla bi kroz tu ploču i kanalićem se sa strane vraćala do tornja i tako u krug.

Fascinacija je bila neopisiva. Nikad nisam shvatio zašto...

Četvrta i zadnja frakcija bi došla u posjet i ne bi mi donijela ništa. To su oni ljudi koji bi od nas odlazili cipela zavezanih za nogu od stola, i s kojom dječjom šačicom zemlje za cvijeće u cipelama ako su bili pristojni pa izuli iste. Ti ćeš meni ništa ne dofurat... Takvih je bilo najviše, i zato su me starci slali van na igru.

I zato sam jako zahvalan škrtoj frakciji jer mi je na igralištu i u parku bilo puno zanimljivije nego doma uz smrad cigareta i glasno cerekanje forama koje nisam shvaćao. I zbog koje sam se kao pravo dijete veselio sitnicama koje su danas nezamislive. Jedna od njih je bila otvaranje usisavača, kad bi stari izvadio bunt prašine na novine i onda iz njega iskopavao moje legiće i špekule. Odmah uz bok je bilo i odčepljivanje veš-mašine, odnosno onog otvora dolje lijevo na Končaru, kad bi uz litru vode iscurio i poneki bombon, špriheri ili sličica fudbalera i timova zaostala u džepu... Eh, vremena...

Danas sam po godinama ozbiljan čovjek. Iako taj striček baš i nije uspio istjerati klinca iz dotične duše. I često se smatram, pa ne sad baš škrtim, ali, ono, kontroliranim. Ako povučem rundu a netko iz ekipe ne – prvi put ću prešutjeti, ali drugi put ako se ponovi, to ću reći glasno pred svima. Pokušavam štedjeti na sitnim stvarima, i onda spušim na velikima.

Ali kad je riječ o junioru – pokušavam dati maksimum. Tu ogromnu ulogu igra njegova majka koja čini sve da mališi ne usfali ni albatrosova mlijeka, pa bogami ni ja - kad dođu na red dani kad pripada meni. Osim doručka iz pekare kad dolazim ujutro, potrudim se donijeti i neko voće ili igračku kad dolazim poslije posla. A nekad od previše obaveza ni ne znam kako uopće živ i normalan dođem do njihovih vrata. Ali ih istog trena pokušavam odbaciti i posvetiti se Rokivoju stotinu i deset posto. I neki dan, ja ulijećem u njihov stan, a Rokabilislav me pita - Tata, što si mi donio?

U, bokte... Mihaela spašava stvar i dodaje mi kinderjaje iza njenih i mojih leđa. Odlazimo Rokanović i ja na bazen, pjevušimo Divlje Jagode, a meni u onoj sivoj oštećenoj masi koja pluta u tintari sve neka pitanja i nigdje odgovora... Pa nisam se za to borio...

Ribafish je bivši profesor geografije, ex-copywriter, seks-simbol na zalasku i urednik u Playboyu. I kolumnist Cosmopolitana, i urednik Svijeta piva, a bogami zna i farbat drvenariju. U slobodno vrijeme nema vremena, pjeva kad popije i laže kad ga stisnu, pliva, fuša i piše gluposti na www.ribafish.com. Dopredsjednik je društva prijatelja piva, predsjednik Curling kluba Čudnovati Čunjaš te rastavljen otac koji od 07.10.2005. uči najljepšeg i najboljeg čovječuljka na svijetu pjevati i plivati i priča mu bajke s čudnim završetkom. Mašala.