Bolesti

Mnogo je divnih stvari vezanih uz suživot s djecom o kojima nisam imala blage veze dok mi sestra još nije imala potomstvo. Njihovo veselo tapkanje nožicama kroz hodnik svakoga jutra izvlači osmjeh čak i na lica najživčanijih mrguda s kompleksom mržnje prema svakom dobu dana ranijem od podneva (nositeljica sam te časne titule), široko rastvorene okice dok upijaju svaku riječ iz vaših usta čista su inspiracija (mene, konkretno, inspiriraju da im na pitanje: "Kako smo došli na svijet?" odgovorim: "Sastavili su vas u IBM-u"), a njihova čista i nepatvorena radost nad najbezazlenijim sitnicama sve nas podsjeća na nevinost koju smo odavno izgubili (ja u trećem srednje).
No iako je bezbroj stvari kojima djeca uveseljavaju život prosječnog odraslog pučanina (pogotovo ako im taj pučanin ne mora mijenjati pelene i plaćati školarinu), nekoliko je posljedica suživota s dječicom za koje sam uvjerena da proizlaze iz pomno smišljene osvete naših mlađahnih sugrađana za sve one trenutke u kojima im se smijemo ko da su epizoda "Crne guje". Jedna od takvih njihova je sklonost skupljanju svih živućih virusa i bakterija znanih i neznanih čovjeku te njihovo nježno prenošenje na bližnju i daljnju, ali svakako odraslu rodbinu. Nježnost prenošenja obično se sastoji od toga da vam se, recimo, zakašlju ravno u usta, pritom mikroorganizam čudesnom čarolijom pretvarajući iz onoga što oni nose kao običnu hunjavicu u ono što ćemo mi odbolovati kao Sindrom Trovanja Smrtonosnim Nuklearnim Bojnim Otrovom S Umakom Od Ebole (skraćeno: Đuro).
Ne znam kako je s drugim jedinkama oplemenjenim roditeljstvom, ali znam da moja sestra i šogor svako malo od svoje djece vrtićkog uzrasta poberu nešto od čega bi pobjego i Dustin Hoffmann obučen u skafander iz "Outbreaka", da to nešto kod djece ima simptome nalik blagom udisanju papra iz juhe, a u odraslih se pretvara u delirično stanje u kojem se niste u stanju počešljati jer vas boli kosa. Meni se isto, pri svakom posjetu dječici u Ameriku, dogodi nešto slično. Oni dva dana nose šmrklje na rukavu, a ja nakon mjesec dana moram u kliniku za odvikavanje od Sumameda.
Slično mi je i s djecom prijatelja i ostalih bližnjih. Ne vidim ih tjednima, ponekad čak i mjesecima, a onda jednog dana svratim, njihovi mi roditelji kažu: "Ah, Krstivoje je upravo prebolio nekakav mali proljevčić", a ja sljedeće sekunde moram u karantenu jer dobijem KOLERU. O sezonskim gripama i virozama da ne i govorim. Klinci ih prebole gledajući DVD s najvećim hitovima Toma i Jerryja, ja ih prebolim gledajući koloplet narodnih plesova u izvedbi ružičastih slonova iz halucinacije opus broj 41, temperatura 280. Konjunktivitis dobijem kada si neko dijete u susjednoj ulici protrlja oko. Anginu čim uđem u "Turbo Limach". I znam da nisam jedina.
Mislim da je to dio šireg scenarija. Djeci je zapravo pun kufer toga da su većinu vremena od nas nemoćnija, da smo većinu vremena od njih pametniji i da im baš svaki bogovetni dan visimo za vratom sa svojim pravilima, idejama, povrćem i disciplinom. Pa pribjegavaju biološkom ratu. Jer dok se mi mučimo s polusatnim pranjem zubi jer zbog gripe nemamo snage potegnuti četkicu više od dvaput i kada pri izlasku iz kupaonice moramo malo prileći na pločice u hodniku ne bismo li rashladili užareno čelo, oni caruju. Jedu bojice i flomastere, spavaju psu na leđima i hrane televizor zobenim pahuljicama. To ti je život!