Bubasan je mislila da je porodom riješila sve probleme, ali ispalo je da je teškoće tek čekaju. Nakon velikih problema s dojenjem i izdajanjem, dobila je i mastitis.

Ako ste mislili da je porod bolan i da ste se sad svega riješili, jako ste se, jaaaaako prevarili. Svi su mi pričali o tim nesretnim upalama dojke, kako to boli, kako ovo kako ono, no moram priznati da te priče nisam baš uzimala za ozbiljno. Nakon što rodim da me omete neka bola u grudima? Ha, moš si mislit, i uostalom zakaj bi imala problema s dojenjem? A ispada da su, uz iznimku drage mi prijateljice, svi imali manje-više bolna iskustva, počevši od moje mame, preko kolegica na poslu do susjeda. Svi. To me navelo da se upitam pa dobro kaj nitko u svih tih pedeset godina vremenskog razmaka između moje mame i mene nije našao nikakav lijek protiv ragada, upala grudiju i sl.?

Uglavnom, priča mi se ponovila dva puta, drugi put u naravno gorem obliku i to je ujedno bio i kraj dojenja, no da počnem od početka. U bolnici naravno počinjete dojiti, polako ili manje polako nadolazi vam mlijeko i donose vam bebu na hranjenje. No Sara je rođena prerano, bila je male težine, po izlasku iz bolnice 2600 grama te mi je doktorica rekla da ju ne bi isključivo dojila jer je jako slaba i ne može toliko vući, a niti ja mlijeka nisam imala u izobilju, nego da se paralelno i izdajam. Kako ionako nisam bila najspretnija u dojenju definitivno mi je laknulo kada bih se izdojila i bila sigurna koliko je beba popapala, iako je sam proces izdajanja dosadan i nimalo romantičan (stvarno još da sam se prikopčala na onu izdajalicu na baterije...). Tu moram reći da je definitivno najbolja Aventova ručna izdajalica, stvarno je maksimalno napravljena da što manje boli.

E sad počinju problemi...beba me gricka i ne žnjupa, dobivam ragade i hematome po grudima, boli za poluditi ne mogu više izdržati taj bol kod dojenja, mažem s kremama, s majčinim mlijekom (kao najefektnije), no jedva da pomaže. Čak je i izdajanje bolno kao da si trnje po grudima napikavam. I tako ja izdajam i izdajam, nemrem više ni zamisliti nakon svega opet prolaziti kroz fazu grickanja, izdajam se svakih tri sata po 45 minuta (da da, pola dana sam prikopčana na izdajalicu), Sara je sretna i zadovoljna ja iscrpljena ali manje me boli nego dojenje i ide to nekako. No onda...

Primjetim jedan dan kako imam manje mlijeka no nisam baš nešto stala i razmišljala o tom, nego onako usput kao hm, gle manje ga ima. Još sam bila i sretna kaj sam spavala gotovo pet sati prethodnu noć pa se nisam ni izdajala u dva u noći nego tek oko pet. I tako ja bauljam po stanu, kad me polako počne boliti lijeva dojka, no još mi ništa ne dopire do mozga. A onda... u roku od sat vremena dobila sam 39 temperaturu, groznicu, otkidajuću bol u grudima ( doslovce do suza) i nema druge nego put pod noge u bolnicu u kojoj sam i rodila na hitnu.

Naravno, dobila sam mastitis, odmah na antibiotike i sad počinje nova zavrzlama. I dalje se moram izdajat i to pod svaku cijenu kako bi mi bol popustila (pazite, izdajate nešto što vas boli ko sam vrag, nije da vas plašim to su činjenice), doktori na hitnoj mi kažu da mlijeko ne smijem davati djetetu jer pijem antibiotike, patronažna sestra mi kaže da to nema veze da može... ja izdajam i bacam mlijeko (koji horor), tikica je na Bebimilu, no onda nazovem pedijatricu (aleluja) koja mi kaže da u pravilu mogu davati mlijeko bebi ali samo ako moja temperatura ne prelazi 38 stupnjeva.
Hvala bogu temperatura je odmah spala, već drugi dan, tako da barem nisam mlijeko morala bacati, ali bol je trajala još neko vrijeme. A to je bio tek prvi put, mjesec dana nakon poroda. Drugi put bio je puno žešći i na žalost rezultirao je prekidom dojenja odnosno izdajanja no to je jedna posve druga priča.