Bubasan je konačno dočekala dan poroda, iako mrvu ranije nego što je mislila... Kako izgleda kupovina opreme za dijete, u čemu je štos s pupkom i što u stvari znači broj 50 na dječoj odjeći - priča naša Bubasan.

Pocrnjela i sita (naime na moru u hotelu je bio švedaski stol sa golemim količinama jako fine hrane koju je trebalo isprobati ) vratih se u Zagreb, taman mjesec dana prije očekivanog poroda. Krajnje mi je vrijeme da otvorim porodiljni pa odlazim obaviti tu proceduru…potvrda iz firme, doznake od doktorice i onda onim neljubaznim tetama u HZZO. I kaj sad? E sad počinje katastrofa, dosadno mi je za poludit, muž radi, ja sam cijeli dan sama, čitam i buljim u tv, pa opet čitam, malo telefoniram, no svi rade i nemaju vremena za mene, a ja se potpuno odmorna budim kao stari ljudi u šest ujutro i tako zujim do dvanaest navečer. Zovem okolo i kukam kak mi je dosadno, a svi mi kažu odmori se i uživaj dok možeš – kao da mi u budućnosti prijeti katastrofa nesagledivih razmjera. C, kaj je njima, mislim si ja, pa to je samo beba ( ovdje se vidi koliko sam nepripremljena bila na ono šta me čeka)!

Previše vremena naravno dovodi i do previše razmišljanja o porodu…Kako će to izgledati, gdje ću biti kada počne porod, da li će mi puknuti vodenjak ili će početi trudovi, da li ću biti sama u tom trenu, a ako da, da li će mi se suprug javiti na mobitel ili ću ga morati panično zvati satima dok je on npr. na ručku a mobitel je ostavio u uredu. Naravno sva ta razmišljanja popratila sam i sa literaturom, čitala o porodu, rezanju i šivanju na porodu - taj dio me užasavao, epiduralnoj, trudovima ( naime, bojala sam se da ih neću prepoznati, što je izazvalo smijeh bivših rodilja) i svemu vezanim za porod. Konačno sam pripremila i torbu za bolnicu, kupila sve što piše od grožđane masti za ispucale usne (fakat , to je na popisu u svim knjigama, nije mi trebalo, čisto da se zna) do uložaka VIR 80 ( samo dva paketa, što mi je bilo dovoljno za svega jedan dan u bolnici) i spavaćica.

Došlo je vrijeme da se napravi i završni shopping za pridošlicu – kolica su već spremna od šestog mjeseca trudnoće, nešto odjeće kupljeno je u Austriji – veličina napamet, broj 50 - najmanji (tad nisam znala da je 50 broj centimetra odnosno dužina bebe), no sad je vrijeme da se kupi krevet, stol za presvlačenje, kada i sve one klasične potrepštine za njegu. To me podsjetilo i na jednu zgodnu anegdotu kad sam pričala s prijateljicom koja je već rodila dvoje djece o tome kako s bebom kada dođe doma, i u svom pričanju kaže ona “i naravno, moraš paziti na ono s pupkom”?! Ja, totalno neuka iako to spada u najmanju ruku pod opće poznatu činjenicu, blejim u nju kao krava i pitam se – kaj sad s pupkom? Čijim? Mojim ili djetetovim? Tako sam od nje saznala sve o tom problematičnom dijelu djetetovog tijela – pupku - koji se mora posebno njegovati dok se ne posuši. Kao da me nije bilo dovoljno strah poroda sad su me još plašili i sa tim pričama.

Ono što je posebno zanimljivo je da je za moj porod kriv shopping! Osamnaest dana prije termina našla sam se u gradu s prijateljicom u nakani da si kupimo neke super torbe, jer sada su sniženja i zaključile smo da bi bilo pravo vrijeme za kupovinu ( a osim toga kad si trudna možeš si kupiti ili cipele ili torbu, sve ostalo je XXL i nadaš se da ti neće više trebat). To traženje torbi potrajalo je ni manje ni više nego šest sati, i to šest sati hodanja gore dolje na relaciji trg – vlaška – ulice oko trga – sa pauzom od sat vremena za kavu. Bile smo toliko odlučne da kupimo to što smo zamislile da nam ni fjaka ni bolne noge ni moj trbuh nisu smetali da pretražujemo grad u potrazi za nečim posebnim. Na kraju ništa nismo kupile, a rastajući se na tramvajskoj stanici smijale smo se i zamišljale kako se beba kao u filmovima grčevito drži za stjenke maternice i misli si “ne više, dosta mi je torbi….. “ A koliko smo bile blizu istine u tom trenu nismo imale ni pojma – naime sutra sam rodila.

 Bubasan je mama na rubu živčanog sloma, pravnica i radoholičarka, vječno zakopana u svoje papire. Odjednom se našla u najzahtjevnijoj ulozi života, potpuno nespremna za ono kaj ju čeka, izgubljena u vremenu i prostoru (doduše trenutno se kreće samo po stanu), neispavana i živčana. Razapeta između želje za “normalnim” životom i nastojanja da bude super mama, ne zna gdje joj je glava, a gdje rep, bori se sama sa sobom, sa pupkom, kakom, tjemenicom, upalom grudi i koječim. Sada je stručnjak za narodne lijekove protiv raznih boleština i za uspavljivanje urokljivog oka (oko koje uvijek sve prati i kad se u ranim jutarnjim satima nadaš da spava ono se uvijek otvori ničim izazvano).