U moru komentara i pridavanja svakojakih osobina svojim profesorima vjerojatno ste barem jednom čuli kako vaše dijete govori o „strogom ali pravednom profesoru iz matematike“ ili možda o „profi iz fizike s kojom se nikad ne može znati na čemu je“. Kada bi pitali svoje dijete tko mu je draži, je li to profesor iz matematike koji je zahtjevan ali pravedan i dosljedan ili pak profesorica iz fizike koja je blaga ali nepredvidiva, nejasnih kriterija i pravila, sigurno bi vam odgovorilo da je to profesor iz matematike. U čemu je štos, pitate se?

Obitelj je prvo mjesto učenja društveno prihvatljivog ponašanja, uočavanja i poštivanja granica. Za mnoge roditelje je najteži oblik iskazivanja ljubavi prema djeci postavljanje granica. No, unatoč stavu kako djeca najviše vole roditelje koji im dopuštaju apsolutno sve, to nije točno. Dugoročno, nepostavljanje granica i nedosljednost u odgoju dovode do brojnih problema i nezadovoljstva i roditelja i djeteta.

Mladi trebaju imati jasna i određena pravila: što je dopušteno, što je prihvatljivo, a što nije. Ako roditelji već u ranoj dobi ne postave jasnu granicu dopuštenog, dijete neće znati što točno roditelji od njega očekuju. Ono će tada „vrludati“ u svojim traženjima granica i često griješiti. Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti i uspješno izvršenog zadatka. Dijete pri tome osjeća i brigu roditelja, dok se djeca bez zadanih granica osjećaju zanemarenima, kao da roditeljima nije stalo do njih, da se o njima ne vodi briga, te da im jednostavno oni nisu važni.

Svi volimo znati što se od nas očekuje u određenom odnosu (primjerice poslovnom), te što će uslijediti u slučaju neispunjavanja tog očekivanja. To nam daje određenu sigurnost jer ne moramo brinuti i živjeti u neizvjesnosti što će biti sutra. Isto tako i dijete mora znati što se od njega očekuje kao i što može očekivati od svojih roditelja. Jedino na taj način ono može osjećati sigurnost. Labave ili nepostojeće granice i nedosljednost roditelja u djece izazivaju osjećaje nesigurnosti i nezaštićenosti a uteg odgovornosti pada na dijete koje ga nije sposobno niti nositi.

I malo dijete iskušava granice roditelja i želi ih probiti, a u adolescenciji je to posebno izraženo. Adolescenti propituju smisao, žele znati zašto ste baš tako odlučili, bitno im je da postoji neki smisao a ne da granica postoji samo i isključivo zato jer vi tako kažete. To kod adolescenta jednostavno više ne prolazi. Jasno je da granice koje roditelji postavljaju ne smiju biti krute, a kako dijete odrasta i postaje samostalnije dobro je saslušati i njegove argumente i unijeti dozu fleksibilnosti tamo gdje smatrate da je u pravu. Možda je pravilo da se kući vraća do 21:00 h vrijedilo za vašu 13-godišnju kćer, no ne i za 16-godišnjakinju koja bi htjela ostati vani do 23:00 h. Ako želite da vas se sluša, i vi morate čuti.

Na kraju, imajte na umu da je važno da su roditelji dosljedni u odgoju jer time šalju poruku svojoj djeci da misle ozbiljno ono što govore te da im se može vjerovati. A u okruženju u kojem vaš adolescent zna da može računati na vas, da ga razumijete, ne odbacujete zbog povremenih intenzivnih sukoba i neslaganja, da uvažavate i razumijete njegove potrebe i želje za samostalnošću, jedinstvenošću i neovisnošću, nećete se bojati "što vaš adolescent radi kada je vani"  jer ćete imati povjerenja jedni u druge.

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, kristina@centarproventus.hr, www.centarproventus.hr

Foto: Thinkstock