Roditelji se često pitaju hoće li se njihovo dijete uspjeti snaći u novoj okolini. Hoće li htjeti učiti, kakve će imati ocjene i sl. su zapravo teme na koje djeca i roditelji imaju različite poglede. Prvašić prvo vrijeme kada dođe kući iz škole priča o onome što se događalo u školi, poput; s kim se igrao, što je bilo smiješno ili tužno, što je učiteljica rekla i sl.. S druge strane većina roditelja svog prvašića nakon škole pita: “Kako je bilo u školi?“ pritom, u većini slučajeva, želeći saznati je li dobio ocjenu. Roditelj stavljajući naglasak na ocjene propušta priliku da čuje o važnim stvarima koje su se njegovom djetetu dogodile tijekom dana u školi i koje su njemu važne te šalje poruku djetetu da škola ne može biti zanimljiva i zabavna, već da se u njoj rade važne stvari, poput ocjenjivanja. Postavlja se pitanje: Je li škola važna samo radi ocjena? Upravo suprotno!

Zašto je škola važna?

Osim obrazovnog dijela ona ima važnu ulogu u socio-emocionalnom razvoju djeteta kroz razvoj socijalnih vještina, razvoj odgovornosti ali i uvažavanja djetetovih doživljaja kako od strane učitelja tako i od strane roditelja. Uvažavanje djetetovih doživljaja će rezultirati stvaranju pozitivnog odnosa s roditeljem kao i percepcije škole kao ugodne i sigurne baze. Uvažavajući dijete ono razvija pozitivne emocije prema školi pri čemu će povećati svoje socijalne vještine što će rezultirati izgradnjom bolje slike o sebi. U tom smislu proces učenja je olakšan jer djeca koja imaju razvijen osjećaj unutarnje kontrole su uspješnija u školi zbog povjerenja u sebe i svoje potencijale. Točnije, vjeruju da ono što im se događa u životu ovisi o njihovom ponašanju tj. trudu koji su uložili u ono što im je važno. Djeca u dobi od 6-7 godina mogu shvatiti da će ulaganjem truda postići rezultat. Navedeno ponašanje djeca uče od roditelja. Roditeljima je često teško izaći iz uloge „sveznajućeg“ roditelja i pokazati primjerom da i oni ulažu trud u ono što rade. Djeca vide rezultat roditelja, a rijetko koliki je on trud uložio kako bi nešto postigao. Zbog toga je izuzetno važno djetetu dati do znanja da ništa „ne ide iz prve“, jer u tom smislu se šalje poruka vlastite unutarnje kontrole kod djeteta, ali i sigurnost. Sigurnost se postiže kroz proces bliskosti s roditeljima. Za razvoj bliskosti s djetetom, a i u smislu podrške, roditelji prije razgovora s djecom o školi mogu govoriti o tome kako su proveli svoj dan pogotovo ako se imaju potrebu pohvaliti nekom situacijom u koju su uložili trud i napor da ju riješe. Dijete s kojim se razgovara iz pozicije ravnopravnog dostojanstva je dijete koje se aktivno potiče na sudjelovanje u obitelji, ali i šire u zajednici npr. školi. Svatko ima pravo na neuspjeh, pravo na pogreške, na učenje strpljenja i to su kvalitete koje će pomoći djetetu ne samo svladavanju školskih obveza nego i prepreka na koje će nailaziti tijekom života. Kada se dijete osjeća sigurno i kada je uvaženo kao ravnopravni član svoje obitelji može se govoriti o vlastitoj odgovornosti pri obavljanju školskih obaveza.

I odgovornost se uči

Svladavanje školskih obaveza i odgovornost se uči. Važno je što prije s djetetom dogovoriti kada i gdje će pisati zadaću. Kada će spremati stvari za školu i čija će to biti briga? Zaista je važno da to bude dogovor tj. da i dijete participira u donošenju takvih odluka jer se radi o njegovom školovanju. Nakon dogovora potrebno je biti dosljedan u tome. Zaboravljanje stvari i obaveza je nešto bez čega teško prođe početak prvog razreda i tu je važno djetetu dopustiti da ponekad nauči iz vlastitog iskustva. Djeca uče iskustvom i upravo je to način vježbanja odgovornosti jer osjete posljedicu svog ponašanja. Ipak, najveći kamen spoticanja djece i roditelja je pisanje zadaće. Djeca često ne napišu ili krivo napišu zadaću jer nisu dobro razumjela ili zapamtila što je potrebno napraviti. Roditeljska pomoć je poželjna, ali iz pozicije podrške, ne iz pozicije osobe koja će riješiti zadaću. Razumijevanje situacije u kojoj se dijete nalazi je ključ uspjeha. U toj dobi djeca žele učiti i stjecati nova znanja tako da se vjerojatno radi o djetetu koje ne zna kako nešto riješiti. Tada je važno je izbjegavati etiketiranje poput, „Spor si!“, „Nisi slušala!“, „Lijena si!“ i sl. kao i zadržati kontrolu nad svojim ponašanjem. Tada je važno pokazati interes za ono što dijete uči npr. „Čini mi se zanimljivo ovo...!“, razumijevanje da su neke stvari nekome teške i sl. npr. „I meni se često znalo dogoditi...!“ i podršku npr. „Možemo zajedno! Pomoći ću ti!“. Navedena ponašanja su konstruktivna ponašanja kojima roditelji pozivaju djecu na suradnju, a djeca razvijaju empatiju. U tom smislu dijete razvija upornost, samodisciplinu, spremnost na suradnju što je izuzetno važno za uspjeh u školi, i što je još važnije, u životu.

Kako su prvi mjeseci prvog razreda još uvijek mjeseci kada se dijete prilagođava na školu, nakon škole i završetka obveza, pisanje zadaće, učenje i sl. od velike je koristi vrijeme za igru i opuštanje. Igra je i dalje važan dio djetetova života i ona ga najbolje opušta. Zabava s djetetom je ipak važna za uspostavljanje kvalitetnog odnosa i odnosa bliskosti i treba je biti što više. Možda čak i više nego svih „ozbiljnih“ poslova koji su stavljeni pred dijete.

Napisala: Nikolina Essert, prof. psihologije

http://telefoncic.hr/

Foto: Profimedia