Iako sam već prilično odmakla od razdoblja adolescencije, zahvaljujući poslu kojim se bavim svakodnevno se podsjećam kako je to biti adolescent i kako je važno u tom osjetljivom razdoblju imati nečije razumijevanje i podršku. Odrastajući, zapravo zaboravljamo koliko su nam nekada neke stvari bile važne, koliko smo suza prolili zbog  nekoga ili nečega što nam se danas čini smiješnim, koliko smo bili duboko potreseni nečim na što danas ne bi ni trepnuli. Iz sadašnje pozicije, više nemamo razumijevanja za nekoga tko to prolazi prvi put i kome treba samo malo našeg razumijevanja, ljubavi i podrške, bez „pametovanja“ i priča kako mu „hormoni divljaju jer je u pubertetu“.

U radu s mladima kojim se bavim, moj zadatak kao stručnjaku nije nuđenje rješenja mladoj osobi. To je vjerojatno i glavni razlog zbog kojega je mladoj osobi ponekad lakše razgovarati sa stručnjakom nego s bliskim osobama. Roditelji, često puta iz najbolje namjere, silno žele pomoći svom djetetu te mu ovaj period pokušavaju olakšati govoreći kako nešto nije bitno i kako će ga proći kada izađe iz puberteta. Obraćaju mu se iz vlastite pozicije, iz pozicije odraslog koji sada nema probleme kakve je imao prije 15, 20 ili više godina. I tu čine veliku grešku. Mladoj osobi su njezini problemi sada veliki kao što je odrasloj osobi velik njezin problem vraćanja kredita, gubitka posla i slično. Mladoj osobi sada treba samo razgovor, podrška, razumijevanje, uvažavanje. Samo priznanje da shvaćamo da im je teško, ne marginaliziranje njihovih problema u odnosu na naše, topla riječ – sitnice su koje čine veliku razliku.

Možda nam je teško sada vratiti se u poziciju zbunjenog 15 - godišnjaka. Možda su nas životni problemi i okolnosti toliko stisnuli da smo naizgled zaboravili kako nam je zapravo bilo u toj dobi. Možda nam se sada taj period čini bajnim u odnosu na razdoblje koje slijedi, na sve više odgovornosti koje se sukladno s dobi povećavaju. No naša djeca su sada više nego ikada prije (a i poslije) osjetljiva i svaki problem im izgleda katastrofično. Svaku našu interpretaciju njihovih problema nebitnim i ignoriranje njihovih osjećaja duboko proživljavaju što uzrokuje njihovu patnju i osjećaj neshvaćenosti. Da bi im pomogli, ne trebate biti stručnjaci. Samo trebate „obuti cipele“ onog 15-godišnjaka od prije 20 godina i reći svom djetetu kako je njemu tada bilo. Reći mu što je taj 15-godišnjak sve prošao, oko čega je brinuo, kako se osjećao kada ga je prva ljubav ostavila, kako je brinuo oko grbavog nosa, klempavih uši... I kako je preživio. Možete mu reći što je sve njemu pomagalo, što mu je bila utjeha kada se osjećao neshvaćenim i usamljenim. Možete mu reći da on sada ima vas i da ćete uvijek biti tu za njega. Možete mu reći da kada želi može pozvati onog vašeg 15 – godišnjaka od prije 20 godina i da će on rado otići s njim na kavu i saslušati ga – bez prosuđivanja, osuđivanja i marginaliziranja njegovih problema. Sigurna sam da će na ovaj način vaše dijete (a i vi zajedno s njim) lakše preživjeti  period adolescencije.

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Foto: Profimedia