Treba li roditeljima dati pravo odlučivanja o tome hoće li pustiti djecu u školu? Još je tri tjedna do početka školske godine, a Covid-19, bolest koja je uzdrmala čitav svijet, ne posustaje. I dok se nedavno na Facebooku oformila grupa roditelja koji smatraju da je online škola bolje rješenje s obzirom na okolnosti, pa traže pravo da sami donesu odluku o školi u ime svoje djece, iz Ministarstva znanosti i obrazovanja rezolutno poručuju – roditelji o tome neće odlučivati! S potpunim pravom! Pa kakav bi to tek kaos bio kad bismo svima pustili na volju neka rade kako im je drago. Sjetimo se samo  priče o školskim uniformama. I tada su roditelji mogli odlučiti žele li da njihovo dijete nosi uniformu, pa su se potrošili silni novci na nešto što nije zaživjelo ni tjedan dana. I oni koji su uniforme dobili, pospremili su ih negdje na dno ormara da skupljaju prašinu, a roditelji koji su se kleli u plemenite namjere i važnost jednakosti među djecom, nekako su zažmirili i pustili da i ovaj projekt – „voda odnese“ u zaborav. Naravno, altruističke namjere iz priče o uniformama ne mogu se usporediti s brigom o zdravlju, ali premisa je ista – nikada, pa ni tada, stvari ne funkcioniraju bez jasno postavljenih pravila. A pravila, kad je školska godina u pitanju, osobito u ovo izazovno vrijeme, ne može donositi masa.

Iz resornog Ministarstva jasno poručuju da, kakva god bude odluka o početku školske godine, roditelji neće biti zadovoljni. I to je jedina sigurna istina. Kao što zagovornici online škole traže udovoljavanje njihovim zahtjevima, tako se i „cijela vojska“ roditelja obratila Ministarstvu s vapajima da 7. rujna djeca sjednu u školske klupe. Jer, već to psiholozi za sigurnošću tvrde, ne vrate li se djeca normalnoj nastavi, imat ćemo generacije i generacije potpuno nemotivirane djece, bez radnih navika, s velikim rupama u znanju i, najvažnije, nesretne mlade ljude.

Pa nije škola samo učenje i ocjene; škola je druženje, zafrkancija, uzbuđenje oko toga koga će prozvati za odgovaranje, zaljubljivanje na školskim hodnicima, zajednički izleti, sitni nestašluci, nogomet ili košarka s dečkima na školskom… Nadalje, zasigurno ima djece kojima motivacija za učenjem nije problem ni u online školi, ali – ruku na srce – online testovi pišu se uz pomoć knjige, roditelja, tetki, stričeva, umreženi u grupama… Uči se minimalno, taman toliko da se možeš snaći u knjizi, jer u većini slučajeva nije ni potrebno više. Možda nekima odgovara i to što se i petice lakše „upecaju“ nego u klasičnom obliku nastave, jer kod nas je ionako forma uvijek bila važnija od sadržaja. Nema veze što znanje nije njihovo, nema veze što je ispod površine, važno je da se roditelj može pohvaliti odličnim uspjehom svojeg Einsteina. Naglasiti je potrebno i to da su se mnoga djeca, dakako, u online školi jako trudila, sve odrađivala samostalno, bila vrijedna i marljiva kao i inače, no – pitate li ih što žele – većina će zasigurno željeti sjesti u klupu sa svojim prijateljima. Zašto već unaprijed osuditi i ovu godinu na propast. Krenimo, pa ćemo vidjeti kako će se situacija odvijati. Moramo, valjda, imati povjerenja u stručnjake koji će, bude li potrebno, reagirati kako treba, izolirati razred i školu u kojoj će se koronavirus eventualno pojaviti, zašto bismo već unaprijed sve zatvarali. I dok nam djeca budu sjedila kući, mi ćemo se lijepo i dalje šetati po šoping centrima, piti kavu u kafićima i ponašati se kao da je korona opasna jedino u školama.

Fotografija: Shutterstock