dijete uči

Iz ugla učiteljice: ‘Prije su roditelji bili realniji u pogledu svoje djece’

U bjesomučnoj jurnjavi na petice, ne samo što su djeca izložena velikom pritisku nego su i učitelji te nastavnici stalno pod 'budnim okom' roditelja te izloženi kritikama. Evo, kako 'lov na petice' izgleda iz učiteljske perspektive

Utrka za petice počinje već u prvome razredu osnovne škole, a često glavni trkači nisu djeca, jer, realno, oni još u toj dobi ne razumiju ocjenjivanje niti što znači koja ocjena, nego njihovi roditelji. Sve češće prelaze granice pristojnosti i ne prezaju od kritika koje nemilice upućuju učiteljima, uključujući sumnju u njihovu stručnost. Postavlja se pitanje, kad je to prosječni roditelj postao toliko svestran i stručan kritizirati procjene učitelja i profesora?

No kako se osjećaju učitelji i nastavnici koji su u nezahvalnoj ulozi ‘tampon-zone’ između roditelja i obrazovnog sustava s kojim u Hrvatskoj gotovo pa su rijetki zadovoljni.

Naravno, roditeljske su frustracije tu, ali zašto bi se u ovom slučaju one ‘liječile’ na učiteljima, ljudima koji nam obrazuju djecu i čiji posao nije samo posao, već poziv?

O svemu ovome, ali i o iskustvima s roditeljima razgovarali smo s učiteljicom Osnovne škole Josipa Račića u Zagrebu, gospođom Majdom Krčmar Kavić.

Majda Krčmar Kavić

Kakva su vaša iskustva s roditeljima tijekom vaše učiteljske karijere?

Uspoređujući pristup i iskustvo koje imam s roditeljima od vremena kad sam počela raditi (1994/1995.), moram zaključiti da se koješta promijenilo. Sjećam se svojih učiteljskih početaka, tada sam imala 23 godine, dakle bila sam barem 10-15 godina mlađa od roditelja svojih učenika. Usprkos tomu, sjećam se da su zbilja slušali i čuli savjete ili primjedbe koje bih im rekla tijekom informacija. Nekako su bili realniji u pogledu svoje djece, nisu se vrijeđali na svaku imalo negativniju konstruktivnu kritiku. Danas, kada želim roditeljima reći nešto o djetetu, što nije baš za pohvalu, moram to 'upakirati u svjetlucave papire i ukrasne mašnice' da se ne bi naljutili ili uvrijedili, nego me zaista čuli.

Primjećujete li porast agresivnih ispada roditelja kada su u pitanju ocjene njihove djece?

Agresivnih ispada općenito ima sve više i kod djece i kod roditelja. Smatram da roditelji prije svega, već u prvom razredu djeci nameću imperative petnulaša. Nekad su roditelji nešto burnije reagirali na trojke ili dvojke. Danas već i nakon četvorke iz neke provjere, zadaće ili uratka na satu, očekujemo mail, poruku ili poziv pojedinog uzrujanog roditelja

Kako se takvo ponašanje roditelja reflektira na djecu?

Takvo se ponašanje i stav roditelja loše reflektira na djecu. Ponajprije od sebe imaju često nerealna očekivanja, koja možda nisu usklađena s njihovim stvarnim sposobnostima ili najčešće s količinom uloženog truda na satu i kod kuće.

Velik broj djece svaku ocjenu manju od petice smatra neuspjehom. Mi učitelji pokušavamo to prevenirati stalnim razgovorom o značenju svake ocjene, ali čini mi se da je roditeljski pečat ovdje ipak onaj koji prevladava.

Razumijem ja i roditelje donekle, jer je sustav prelaska iz osnovne škole u srednju tako loše postavljen, da su oni već u prvom razredu, a pogotovo prije prelaska djeteta u predmetnu nastavu u brizi i stresu od upisa u srednju školu.

Moderna tehnologija i brojne komunikcijske platforme omogućile su lakši pristup nastavnicima. Iskorištavaju li to prečesto roditelji?

Većina roditelja ipak ne zlorabi dostupnost učitelja. Naravno, da na žalost ima iznimki, pa poruke ili mailovi stižu i vikendom, dok je učitelj na bolovanju, tijekon nastave i slično.

Imala sam i tijekom nastave na daljinu ružnih iskustava s pojedinim roditeljima koji nerijetko daju vrlo detaljne primjedbe I savjete kako bi mi učitelji trebali raditi svoj posao.

To često čine vrlo nepismeno i nepristojno. Tada, umjesto da energiju i vrijeme usmjeravam na nastavu, rješavam takve probleme, znajući da će moj odgovor završiti vrlo vjerojatno na nekoj roditeljskoj WhatsApp grupi.

U ovoj priči, nastavnici djeluju previše izloženo i nezaštićeno. Tko može zaštiti nastavnike od ‘zahtjevnih’ roditelja?

S obzirom da su učitelji na 'prvoj crti bojišnice', ne vidim trenutno tko bi ih mogao zaštititi. Kada bismo naše tekuće probleme preusmjeravali recimo na našu stručnu službu, oni ništa drugo ne bi niti stigli raditi .Sigurno, ako se radi o zbilja ekstremno nasrtljivom i agresivnom (verbalno ili fizički) roditelju, obratit ćemo se za pomoć kolegama iz stručne službe.

Čini mi se da zaštite nemamo ni od koga, niti od naših krovnih institucija kao što su pr. MZO ili AZOO.

Prema vašem iskustvu, s kojim je roditeljima komunikacija najkritičnija?

Osobno mi se najteže nositi kad su u kombinaciji: očito odsustvo osobnih postignuća, nerealno sagledavanje interesa, osobina i sposobnosti vlastita djeteta i nekultura.

Često je samo pitanje NAČINA, a manje sadržaja.

Na kraju, što se to dogodilo s ocjenama? Odakle nam toliki odlikaši i što će nam, kao društvu, u konačnici donijeti nemilosrdna jurnjava za ocjenama?

Toliki odlikaši, uzornog vladanja i more pohvalnica su u velikoj mjeri rezultat uvođenja ocjene kao jedinog kriterija za upis u srednju školu.

S druge strane, provjere koje učenici pišu (uzimamo one od izdavača usklađenje s Kurikulumima jer smo tako donekle zaštićeni od Kritika na naše zadatke) su koncipirane tako da gotovo svatko može dobiti peticu, zadatci su na povezivanje, zaokruživanje, bojanje i razvrstavanje. Nema dovoljno kriterijskih zadataka. To mi učitelji možemo eventualno uravnotežiti usmenim ispitivanjima. No njih u nižim razredima ima vrlo rijetko.

Roditelji su sada i u puno većoj međusobnoj komunikaciji, pa se svi uspoređuju, komentiraju tko je dobio koju ocjenu… I djeci je manje bitno da vide gdje su eventualno pogriješili, nego samo gledaju Koliko su dobili..naravno odmah ih zanima koliko su dobila ostala djeca… Nakon 'petnulašenja' u nižim razredima, prvo otriježnjenje je peti razred. Tada se već malo isprofilira tko zaista je odličan, a tko je 'navučen'.

Mislim da tek u srednjoj školi sve dođe na svoje.

Dok se ne uvede redovito vanjsko vrednovanje i promijeni način upisivanja u srednju školu, bojim se da promjene neće biti. Kao i svaka promjena, i ova se mora dogoditi u glavama, a to je najteže, jer ovako sustav funkcionira već desetljećima.

Brojčana ocjena je daleko precijenjena. S njom ne možete ocijeniti nečiju ljubaznost, empatiju, inkluzivnost, iskrenost, kreativnost, divergentno mišljenje i još pregršt stvari puno bitnijih za život.

Tekst: Zvjezdana Bubnjar
Foto: Privatni arhiv, Shutterstock

Tagovi: ,

Pročitajte i:

bullying

Vodič za roditelje: Kako naučiti dijete da se obrani od nasilnika?

Vršnjačko zlostavljanje, nažalost, sve je češća pojava, a dijete-žrtva ne može si samo pomoći, nego…

djeca i čitanje

Moje dijete još ne zna čitati. Trebam li se zabrinuti?

Pitanje je koje su si postavljali brojni roditelji, ali činjenica je da djeca uče čitati…

komunikacijske vještine kod djece

Vaš klinac voli 'tužakati', nametati se svojim vršnjacima, a često upadne i u svađe!

Komunikacijske i socijalne vještine grade se još u ranom djetinjstvu. Djeca, koja su imala poteškoća…

problemi u školi

Školske muke: Moje dijete zaostaje u školi. Što sad?

Djeca nisu uvijek voljna razgovarati o školi, pogotovo kada im stvari ne idu od ruke.…