Kako biti svoj?

Kako pomoći djeci da nauče prihvatiti sebe u cjelosti i osjećaju se ugodno u vlastitoj koži?

I dan danas se živo sjećam svog srednjoškolskog perioda: nesigurnost, uvjerenje kako su svi drugi ljepši i bolji od mene, drama zbog jednog izbijenog prištića, silna želja za uklapanjem u društvo (i stalan osjećaj neuspjeha u tome)… Mogla bi nastaviti ovaj niz s gomilom primjera, no onda bi to bio jedini sadržaj ovog članka. Ovakve i slične osjećaje imaju brojni adolescenti diljem svijeta: neovisno o kulturi, rasi, vjeri, fizičkom izgledu, materijalnom statusu roditelja. I sve njih muči isti problem: kako biti zadovoljan sam sa sobom?

Danas iz perspektive odrasle osobe znam da biti zadovoljan sobom nije lako niti u nešto starijoj dobi, a kamoli u godinama kada je naše samopouzdanje očekivano krhko. Vječite usporedbe s drugima (koji su dakako u nečemu "bolji" od nas), stalno prilagođavanje okolini i ispunjavanje njihovih želja umjesto vlastitih - i danas su odlike mnogih odraslih. Možemo li takvi pomoći svom adolescentu da izgradi samopouzdanje? Vrlo vjerojatno ne. No možemo zajedno s njim krenuti prema samopouzdanju i ljubavi prema sebi.

Veliki problem iz kojega proizlaze svi ostali je neprihvaćanje sebe. Često puta u terapiju i savjetovanje dolaze ljudi koji, unatoč godinama, ne prihvaćaju sebe. Kada je u pitanju nešto što možemo mijenjati, rješenje je vrlo jednostavno: promijenite to! Ako nam se ne sviđa frizura - pravac frizerski salon, ako želimo mišiće – pravac teretana, ako želimo bolje ocjene - uhvatit ćemo se knjige. Kao mlađa bila sam strašno nesretna zbog krivih zubi. Iako vjerojatno nitko nije primjećivao moje nedostatke, meni su oni bili toliko veliki da sam iz dana u dan jedino njih zamjećivala. Tek nakon što mi je dobra prijateljica rekla čemu "kukanje" kada zube mogu ispraviti aparatićem, dogodio se onaj "aha efekt": "Pa da, stvarno ih mogu ispraviti!". Investicija je bila prilično skupa, trajalo je godinama, ponekad je bilo bolno, no danas imam ravne zube. Sa sigurnošću mogu riječi da je vrijedilo truda.

No, ukoliko se radi o našim trajnim osobinama (kao što je primjerice introvertiranost) ili pak fizičkom izgledu općenito (visina, konstitucija i slično), tada je jedini način da postanemo sretni taj da se prihvatimo takvima kakvi jesmo. Kako? Prije svega smatram da je važno izaći iz okvira. Primjerice, nekada sam bila prilično nesretna zbog sitne konstitucije. Uvijek sam se divila visokim ženama s atributima, smatrala sam ih beskrajno ženstvenima. U sebi i svojoj sitnoj konstituciji sam nalazila samo mane. Svi ženski brojevi su mi preveliki, izgledam mlađe pa me mnogi ne doživljavaju ozbiljno, u tramvaju me redovito netko okrzne. Izaći iz okvira znači početi primjećivati gdje je moja osobina korisna. Počela sam primjećivati da uvijek imam dovoljno mjesta u kinu i u najvećoj gužvi se uspijem "uvući" u tramvaj, na velikim popustima uvijek ostanu najmanji brojevi koje rijetko tko može obući, odjeću mogu kupovati i na dječjim odjelima (koji su ujedno i jeftiniji), a mladolik izgled? Pa za koju godinu će mi sigurno odgovarati što izgledam mlađe! I tako sam, malo po malo, počela uviđati da i moji savršeni idoli imaju nedostatke. No je li nešto poželjno ili ne, ovisi o kutu gledanja.

Još jedna prepreka na putu prema samopouzdanju je naša briga o tome što drugi misle o nama. Iako je posve normalno i prirodno da se želimo svidjeti drugima, uvijek trebamo imati na umu da je nemoguće svidjeti se svima. Sviđaju li se nama svi ljudi koje upoznamo? Vjerojatno ne. Dogodi li se ponekad da nam se netko ne svidi bez ikakvog posebnog razloga? Vjerojatno da. Stoga je sasvim normalno da se i mi ne sviđamo svima. Ono što smatram najvažnijim jest da se sviđamo sami sebi, da navečer kada legnem u krevet mogu živjeti sama sa sobom i svojim postupcima tijekom dana.

Biti svoj danas nije lako. Stalno nam se nameću neki kriteriji poželjnosti koje je teško zadovoljiti. No, je li poanta da svi izgledamo i ponašamo se identično? Biste li željeli djevojku/mladića koji izgleda i ponaša se kao i drugi? Koji nema svoje vrline i mane, sitne nepravilnosti koje ju/ga čine, smotane, nesavršene i ujedno simpatične postupke?

Osoba koja je od krvi i mesa, koja griješi pa popravlja, koja se hrabri i ide dalje kada sve krene nizbrdo, osoba koja voli sebe tako savršeno nesavršenu… Nema pravila niti savjeta kakvi bi trebali biti niti što je idealno. Idealno je kada se ugodno osjećamo u svojoj koži, kada smo svoji. To je poruka koju bi svaki roditelj trebao poslati svom djetetu koje se bori sa svim onim preokupacijama s početka teksta.

Napisala: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

www.budisvoj.eu

Tagovi: , , , ,

Vezano uz temu

tinejdžerica uznemirena zbog koronavirusa

5 savjeta koje bi u ovoj krizi morali znati roditelji tinejdžera

Biti tinejdžer nije ni inače jednostavno, a sada…

I vaše dijete može biti mladi poduzetnik

Zabum – Za budućnost mladih jedinstven je program…

Samopouzdanje se gradi kod kuće

Dosta vam je toga da u vašem kućanstvu…

Pročitajte i:

povratak djeca u školske klupe i koronavirus

Novi plan: od jeseni svi u školu! Ali, što ako se koronavirus pojavi među učenicima?

Povratak u školske klupe tema je koja najviše zanima roditelje, no premda novi ministar nije…

Kako prepoznati darovitu djecu? Ovo su genijalci koji su imali sve točno na državnoj maturi!

Čak 105 maturanata riješilo je ispit državne mature sa 100% točnošću. Evo priča nekih od…

Jelena Pervan, autorica projekta Kuća od priča

Njezina je misija smanjiti otpor prema pisanju i čitanju kod školaraca. Upoznajte autoricu Kuće od priča!

Važno joj je, kaže, naučiti djecu da na pisanje gledaju kao na zabavni hobi i…

povratak u školske klupe u vrijeme koronavirusa, djevojčice sjede u učionici

Novi ministar obrazovanja dao naslutiti hoće li učenici u rujnu sjesti u školske klupe

U jednom od prvih intervjua koji je dao kao novi ministar znanosti i obrazovanja, Radovan…