Odgovor: 

Draga čitateljice,

mislim da je divno što ste obratili pažnju na dječaka i uložili silan trud unatoč dojmu da ga okolina tretira kao dijete kojemu se ne može pomoći.

Prije svega, ne znajući o kakvom se točno poremećaju radi, moj odgovor vama bi bio da nastavite raditi sve što ste činili i dosada a pokazalo je rezultate. S obzirom da se dječak vezao za vas, vjerujem da je i on prepoznao vaš trud i činjenicu da vam je stalo da nešto promijenite i pomognete mu, te su stoga i njegove reakcije prema vama drugačije nego prema drugima. Njegovu volju i motivaciju možete održavati ili čak povećati ukazujući mu kako njegov trud polučuje rezultate, hvaleći pomake te osvještavajući mu kako se i sam pri tome osjeća bolje. Važno je da razlog njegova truda bude u njemu, odnosno da se trudi zato jer se i sam pri tome osjeća bolje, a ne isključivo vanjski, odnosno zato da bi ugodio vama. Iako je dobro što je ipak nešto iniciralo taj trud, kako bi bila perzistentna motivacija bi trebala proizlaziti iz nekih unutarnjih razloga (primjerice, činimo nešto jer nas to usrećuje, jer se tada osjećamo bolje, itd.).

Iako generalno ne možete utjecati na ponašanje njegovih roditelja, možete razgovarati s njima te im nastavljati vlastitim primjerom pokazivati kako su promjene u dječakovu ponašanju ipak moguće. Sigurna sam da ni roditeljima nije lako te da je njihova eventualna pasivnost možda posljedica straha od razočaranja. Ako im pristupite iz pozicije razumijevanja i empatije, vjerujem da nećete naići na otpor.

Ono što bi vam voljela naglasiti, a o čemu možda dosada niste razmišljali jest da odgovornost za dječakovo zdravlje ipak nije na vama. Ponekada na sebe stavljamo preveliki pritisak i ulažemo silan trud za nešto ili nekoga, te možemo biti frustrirani i razočarani ako mu ne uspijemo pomoći, ako sve ne ide prema planu kako smo zamislili. Morate biti svjesni da možda nećete uspjeti postići napredak kod dječaka kakvom ste se nadali ili priželjkivali te prihvatiti to na način da budete zadovoljni i s tim, da se ne osuđujete, kritizirate. Vjerujem da činjenica kako nekome nismo uspjeli pomoći unatoč posvećenom vremenu, trudu i volji može biti itekako stresna za osobu. Stoga je bitno da na neki način rasčistite sa sobom kako odgovornost za dječaka ipak nije na vama, kako je vaš trud sigurno ostavio utisak na dječaka ali i da postoji opcija prema kojoj njegov oporavak možda neće ići u smjeru u kojem biste željeli – i da s tim budete mirni.