U raznim situacijama preuzimamo razne uloge koje se radi očuvanja odnosa ne bi trebale miješati. Primjerice, ako sam u organizaciji u kojoj radim šefica, nije najpoželjnije da s tom ulogom nastavim došavši kući te se tako ponašam prema svom suprugu i djeci. Jednako je s ulogama roditelja i partnera, koje se ipak u velikom broju slučajeva miješaju, primjerice kod izjava poput: “Ostajemo zajedno samo radi djece.” To je vrlo neprirodna situacija, u kojoj su dva identiteta pomiješana i zapravo se ne zna govori li to roditelj ili partner.

Zamislimo hipotetičku situaciju u kojoj se partneri već dulje ne slažu. Ne slažu se oko odgoja, oko organizacije vremena, oko provođenja godišnjih odmora. To neslaganje odražava se na njihovoj komunikaciji koja je prepuna međusobnog optuživanja, kritiziranja, omalovažavanja. U toj situaciji je uputno da partneri krenu na savjetovanje kako bi riješili probleme u svom odnosu. Velika je mogućnost da je do narušavanja odnosa došlo zbog nedostatka komunikacije i nagomilavanja neželjenih emocija koje su se taložile zbog nedostatka vremena za sebe i svoj odnos. Sukladno tomu vrlo često savjetovanje i partnerska psihoterapija može pomoći u ponovnom učenju komuniciranja i izražavanja emocija.

Znatan broj partnera koji su došli na terapiju odlučio je ostati zajedno prije svega stoga što su osvijestili svoje probleme i međusobne razlike, koje su se do tada činile nepremostivima.

Usmjeravanje na pozitivno

U gomilanju problema veliku ulogu ima ubrzan životni tempo i nedostatak vremena. U takvu se ritmu nagomilava stres koji nas onemogućuje da autentično reagiramo te se češće usmjeravamo na ono negativno umjesto na pozitivne stvari. Za dobar odnos potrebno je da omjer pozitivnoga u odnosu na negativno bude 10:1. Deset pozitivnih jedinica pažnje u bilo kojem obliku (verbalnom,  neverbalnom) prema jednoj kritici. Dakle nije dobro: nisi napravio krevet; joj, kako me živcira što ostavljaš čarape pokraj kreveta; možeš li ti ikada doći s posla ravno kući; ne sviđa mi se kako ti to stoji; trebao bi se više igrati sa svojom djecom; opet si ostavio dignutu dasku na školjci; hm... pa baš te nije dobro ošišala; zgužvana ti je košulja; mogao bi jednom i ti nešto skuhati; opet nisi odnio smeće; volim te.

Radije probajte ovako: volim te; baš si zgodan danas; baš mi se sviđa kako si posložio garažu; hvala ti što si mi sredio kompjutor; super si mi kako se igraš s djecom; strpljiv si; palačinke su ti mrak; sviđa mi se tvoj način razmišljanja; ti uvijek misliš na nas; ljubavi, sretna sam s tobom; živcira me kada ostavljaš stvari iza sebe.

Vjerojatno ne trebamo naširoko objašnjavati razliku između tih dvaju primjera. Kada se stavite u cipele onoga koji dobiva deset pohvala/znakova prepoznavanja pa na to jednu kritiku, sigurne smo da će vam biti lakše tu kritiku čuti i da u vama neće izazvati potrebu za obranom.

Tekst: Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, nlp trener i Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, www.centarproventus.hr

Foto: Profimedia