‘Predrasude će me pogađat dokle god sam živa’

O tome kako je moguće da su nadležna tijela zaboravila na najranjiviju skupinu našeg društva i ostavila studente s invaliditetom bez krova nad glavom, progovara 28-godišnja Mirna Brođanac, studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja je rođena s cerebralnom paralizom

Dok se njihovi kolege vesele početku nove akademske godine, pred studentima s invaliditetom velika je borba. Naime, zbog promjene Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava redovitih studenata na subvencionirano stanovanje u studentskim domovima neizvjesna je sudbina njih dvadesetak, a među njima je i 28-godišnja Mirna Brođanac, studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Svestrana Slavonka svjesna je, kao i njezini kolege, da u studentskim domovima postoji određeni broj smještajnih jedinica prilagođenih boravku osoba s invaliditetom, jasno joj je i da se mora osigurati odgovarajući smještaj za nove naraštaje studenata, ali ne razumije kako je moguće da smještaj jednih studenata uvjetuje smještaj drugih. Kako je moguće da su nadležna tijela zaboravila na najranjiviju skupinu našeg društva i ostavila studente s invaliditetom bez krova nad glavom? Nekolicina ustrajnih, složnih i dosljednih mladih ljudi uspjela je naposljetku od Ministarstva znanosti i obrazovanja ishoditi povoljno rješenje za još godinu dana života u studentskom domu dok svatko od njih ne pronađe novi odgovarajući smještaj. No, kako kaže Mirna, to za njih nije adekvatno rješenje. Priznaje da je razočarana što su nadležna tijela uopće prepustila nekolicini studenata, koji su se našli u nezavidnoj situaciji, da sami rješavaju svoj gorući problem i strepeći samo zapravo kupuju vrijeme. Što planiraju poduzeti kako bi si osigurali bolju i ljepšu budućnost, Mirna je ispričala u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story. Odlična studentica priznala je da se ne osjeća ravnopravno u odnosu na ostale članove našeg društva, a to ne dovodi u vezu s činjenicom da je rođena s cerebralnom paralizom nego, kako kaže, s predrasudama i osudama ljudi. Tako se Mirna, svjesna okolnosti u kojima živimo, pribojava dana kada će krenuti u potragu za poslom te dodaje kako nije sigurna hoće li joj već stečena diploma iz kroatistike i komparativne književnosti ili ona iz bibliotekarstva, do koje je dijele samo dva ispita, osigurati priliku za rad u struci i perspektivu na sve izazovnijem tržištu rada.

Promjenom Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava redovitih studenata na subvencionirano stanovanje u studentskim domovima nakon sedam godina gubite krov nad glavom.

Tako je! Ovo je ljeto bilo stresno i teško jer se zakomplicirala situacija u kojoj smo se našli još prošlog ljeta kada je donesen novi Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava redovitih studenata na subvencionirano stanovanje. Tim je pravilnikom propisano da pravo na subvencionirani smještaj nemaju studenti poslijediplomskih i specijalističkih studija koji imaju zasnovan radni odnos te studenti koji upisuju drugi studij. To je u iznimno neugodan položaj dovelo upravo nas studente s tjelesnim invaliditetom jer je studentski dom jedino mjesto gdje su osigurana dva temeljna uvjeta za naš u najvećoj mogućoj mjeri samostalan i neovisan život – prilagođen stambeni prostor i usluga 24-satne asistencije u svakodnevnim aktivnostima jer je većini nas, uključujući i mene, prijeko potrebna tuđa pomoć. Bilo je u spornom pravilniku još nekoliko otežavajućih odredbi, ali one su zanemarive u usporedbi s ovom koja nas ostavlja bez krova nad glavom jer nam se time zapravo onemogućuje nastavak obrazovanja, a kolege doktorande, koji rade tijekom studija kako bi si mogli financirati taj studij, primorava se da odustanu od rada. Dakle, jedna zabrana povlači drugu i nalazimo se u začaranom krugu. Kako bismo što prije iz njega izišli, poslali smo molbu Ministarstvu znanosti i obrazovanja da nam se zbog specifičnosti naših zdravstvenih i pojedinačnih životnih situacija produlji boravak u domu. Obećali smo da ćemo učiniti sve što možemo kako bismo si što prije osigurali drugi smještaj.

Kakvo ste objašnjenje dobili od nadležnih institucija?

Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja tvrde da se promjenom pravilnika želi potaknuti studente na brže završavanje studija te da se zbog nedovoljnih smještajnih kapaciteta u domovima oduzima pravo na smještaj, kako sam već navela, doktorandima koji rade i nama koji smo na drugom diplomskom studiju. Objašnjenje zvuči dobro i logično, ali samo na prvu. Naime, ako bolje razmislimo, vjerujem da ćemo se složiti kako smještaj jednih studenata ne bi trebao utjecati na smještaj drugih, osobito uzmemo li u obzir da živimo u vremenu učestalog isticanja važnosti cjeloživotnog obrazovanja. Srećom, naša je molba prihvaćena i problem je riješen, barem privremeno.

Koliko dugo još možete živjeti u studentskom domu?

Još godinu dana. Trenut­ačno ne spavamo mirno, samo malo lakše dišemo, metaforički rečeno.

Na koliko se studenata odnose te promjene pravilnika?

Trenutačno nas je dvadesetak, ali ako se stambeno pitanje hitno ne riješi, taj će broj s godinama ubrzano rasti. Osobe s invaliditetom završavat će studij, a neće imati kamo i odjednom ćemo imati hrpu visokoobrazovanog kadra koji želi raditi, a ne može se zaposliti jer nema gdje živjeti. Netko se sada, vjerujem, pita gdje su u toj cijeloj priči naše obitelji? Sretnica sam jer imam obitelj koja mi čuva leđa i neprestano me podupire u nastojanjima da budem samostalna osoba i imam ispunjen život. Ako svi planovi propadnu, imam sigurnu luku prepunu nasmijanih lica koja se raduju mom povratku kući, ali moramo biti svjesni da mnogi nisu te sreće. Nekima su roditelji stari i bolesni, nekima nisu više živi, netko ima braću i sestre koji su također osobe s invaliditetom. Često zaboravljamo uzeti u obzir različite sudbine.

Kako ste rekli, vaša borba tek predstoji. Što planirate poduzeti?

Cijeli je život borba, a borba za neovisan, spokojan i ispunjen život osoba s invaliditetom nakon završetka fakulteta tek je počela. Suočavamo se s društvenim problemom. S obzirom na to da Grad Zagreb pruža najviše mogućnosti osobama s invaliditetom, plan nam je potaknuti međuinstitucijsku suradnju Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva graditeljstva, Ministarstva državne imovine i Grada Zagreba te tako osigurati prilagodbu postojećih prostora osobama s invaliditetom. Voljeli bismo da nam se pruži mogućnost najma tih prostora i osigura 24-satna asistencija. Spremni smo sudjelovati u organiziranju takvog sustava podrške i njegovu financiranju.

Ne krijete da se pribojavate predstojeće borbe i njezina ishoda.

Više sam razočarana stavom države prema nama nego što se pribojavam svega što nas čeka. Čini se da si veći problem ako ulažeš u sebe, kako jednog dana ne bi bio teret, nego da sjediš kod kuće, životariš i čekaš invalidninu. "Socijalna smo država i brinemo se o ranjivim skupinama društva", ističe često premijer, a kada bi to zaista bila istina, smještaj za osobe s invaliditetom nakon fakulteta i sve druge osobe s invaliditetom i pripadajući sustav podrške bio bi osiguran već odavno, i to po uzoru na brojne razvijene zemlje. Tim se pitanjem ne bi bavilo nekoliko studenata koji su se našli u škripcu nego nadležna državna tijela. Kad bismo stvarno živjeli u uređenoj državi, osobe s invaliditetom ne bi sanjale o Zagrebu kao da je New York ili neki drugi grad s televizijskih ekrana jer bi osnovni uvjeti za neovisan život bili osigurani u svim većim gradovima. Tek tada bi građani s invaliditetom, gdje god živjeli, imali jednake mogućnosti za obrazovanje, rad i sretan život.

Osnovali ste i udrugu Vizija budućnosti – udruga za poboljšanje kvalitete života akademski obrazovanih osoba s invaliditetom.

Tako je, nadamo se da ćemo zajedničkim snagama brže i učinkovitije riješiti naš egzistencijalni problem te da će naš glas jače odjeknuti u javnosti. Nazivom udruge ne želimo diskriminirati nijednu drugu skupinu osoba s invaliditetom, jednostavno smo krenuli od našeg problema. Okrutna je i poražavajuća istina da se u društvu najmanje govori o visokoobrazovanim osobama s invaliditetom koje ulažu nadljudske napore da postanu konkurentni i vrijedni članovi društva. Odlučili smo prekinuti šutnju i uhvatiti se ukoštac s tom naizgled bezizlaznom situacijom kako se buduće generacije studenata nakon završetka studija ne bi našle u istim problemima.

Kako bi glasila vaša definicija jednakosti?

Jednakost za mene podrazumijeva ravnopravnost u svakom smislu, a da bismo bili ravnopravni s ostalim članovima društva, moramo imati osigurane uvjete za ostvarivanje ciljeva. To je kao suživot zeca i puža: kako bi uskladili korake, zec bi se ponekad trebao osvrnuti za pužem, osmjehnuti se i usporiti.

Osjećate li se jednakim, ravnopravnim članom društva?

Ne osjećam!

Da smo nerazvijeno društvo, osjetili ste na vlastitoj koži kada ste tragali za dodatnim izvorom prihoda.

Istina, imala sam nekoliko loših iskustava u traženju studentskog posla. Prijavila sam se za lekturu tekstova i odbili su me zbog straha da neću na vrijeme isporučiti tekstove jer, prema njihovoj procjeni, sporo tipkam.

Pribojavate li se tržišta rada?

Naravno! Zbog pandemije koronavirusa cijelo je društvo ispunila bojazan za vlastitu sigurnost pa zaključujem da moj strah nije ništa veći od onoga drugih ljudi. Kad bolje razmislim, mislim da je meni čak i lakše nositi se s novim okolnostima jer sam zbog zdravstvenih problema nekoliko puta bila između života i smrti pa s potpunom sviješću o vlastitoj smrtnosti vozim kolica ulicama, bez straha od mogućnosti zaraze. Tako je i s tržištem rada. Jednom sam se prijavila za volontiranje u bolnici. Kako volim djecu, poželjela sam čitati priče mališanima na onkologiji. Moja je prijava bila jedina odbijena zbog invaliditeta. To je bio udarac koji mi je slomio srce, ali istodobno me natjerao da se pomirim s tim da ću se uvijek morati dvostruko dokazivati.

Kako vidite svoju budućnost? Što biste voljeli raditi i gdje biste voljeli živjeti?

Završila sam srednju ekonomsku školu u Centru za odgoj i obrazovanje djece i mladeži Dubrava. Većinu iskustava koja su me izgradila kao osobu doživjela sam u Zagrebu. Ovdje žive ljudi s kojima se najviše smijem. Voljela bih ostati ovdje i raditi u struci – predavati hrvatski jezik ili raditi u knjižnici. Najviše volim pisati i od malih nogu sanjam samo o tome kako ću postati spisateljica, i to jedna od onih koje ruše tabue dajući glas drugima i drukčijima.

Znači ne razmišljate o povratku u rodni Osijek?

O tome bih se usudila razmišljati tek kada bi dugoročni cilj naše udruge postao stvarnost, odnosno kada bi svi veći gradovi u Republici Hrvatskoj postali prilagođeniji osobama s invaliditetom.

Koliko je izazovno zadržati motivaciju i ostati psihički jak u ovim teškim vremenima zdravstvene i ekonomske ugroze te sveopće neizvjesnosti?

Sve je dvostruko teže nego inače, premda nikada nije bilo lako, ali nema toga što ne mogu olakšati dobar crni humor i blizina voljenih osoba.

Priznajete da vas, bez obzira na sve, pogađaju predrasude i sumnje ljudi prema osobama s invaliditetom.

Predrasude su strašne i pogađat će me dokle god sam živa. Mislim da je to zapravo dobro jer sve dok nismo ravnodušni, imamo pokretačku energiju za mijenjanje ljudske svijesti. U svakodnevnom životu na začudan ili ružan pogled nepoznate osobe odgovorim osmijehom, na zlobne komentare uzvratim sarkazmom, a na znatiželjna pitanja o mom stanju koja su posljedica neznanja sugovornika dam ljubazan i jasan odgovor.

Vjerujem da uviđate i pozitivne pomake u društvu kada je riječ o poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom.

Dakako, živimo u vremenu kada se, usprkos svemu, osobe s invaliditetom više obrazuju, zapošljavaju i u javnosti se više o njima govori. Iskoristila bih priliku i zahvalila radnom timu građanske inicijative Pomozimo djeci s invaliditetom, saborskim zastupnicama Sabini Glasovac i Sandri Benčić te svima ostalima koji su pomogli da za naš problem čuju najviše državne instance te naposljetku ministru znanosti i obrazovanja prof. dr. sc. Radovanu Fuchsu, koji je, osim potpisivanja odluke o produžetka našeg boravka u domu, iskazao volju za uključivanje u sustavno rješavanje pitanja smještaja osoba s invaliditetom nakon završetka studija. Sve su to jasni pokazatelji pozitivnih pomaka, ali do nužne korjenite promjene još je dug put.

Velika ste zaljubljenica u književnost, a na pomolu je i vaša prva knjiga.

Ljubav koju gajim prema književnosti najbolje opisuje činjenica da sam bajku o Crvenkapici znala od riječi do riječi ispripovijedati već s tri godine. Glavu sam prvi put uspjela samostalno držati samo nekoliko mjeseci prije toga. Književnost je za mene način života. Sve bogatstvo mi je u dobrim knjigama. Ne bih rekla da je moja knjiga na pomolu, još ne. To je zasad samo rukopis, a od rukopisa do knjige dijeli me put od nekoliko faza. Trenutačno sam u fazi prepravljanja rukopisa u skladu sa savjetima dijela tima dragih mi ljudi koji su već dugo u toj profesiji i o književnosti znaju mnogo više nego ja. Istodobno traje i faza čekanja na mišljenja drugog dijela tima. Ljude koje cijeniš i voliš isplati se čekati. Ne bih previše govorila o rukopisu. Mogu samo reći da nosi naslov 'Umijeće disanja' i bavi se stvarima zbog kojih mi je teško disati.

Iz ljubavi prema književnosti rodilo se i prijateljstvo s Julijanom Matanović te Ivanom Bodrožić. Kako ste se upoznale?

Profesorica Julijana i Ivana dva su svjetionika u mojemu životu. Na profesoričinim predavanjima čula sam najljepše i najteže životne priče. Kada bi ona stajala za katedrom, književnost i stvarnost dolazile su u čvrstu vezu i književnost je tada, barem na nekoliko sati, postajala društveno važna i samo smo tada, čini se, bili sigurni da naš izbor studija nije promašen. Ta je iznimna žena najzaslužnija što u teškom razdoblju nisam odustala od studija, a posredno i od sebe. Njezina ljubav i knjige bezbroj su mi puta vratile volju za disanjem. Ivana je za mene izvor hrabrosti. Potiče me da više radim na ostvarenju svojih snova, a manje govorim o njima. Najviše je volim susresti ondje gdje smo se prvi put ugledale, u našoj najdražoj Booksi, gdje sve u mom životu sjeda na svoje mjesto. Nagovorila me da počnem pisati roman, da se prijavim za EU projekt 'Every Story Matters' u kojem, surađujući s inspirativnim ljudima iz različitih zemalja, promičem toleranciju i inkluziju. Zadatak tog projekta je pisati inkluzivne priče za djecu i mlade, a u tome mi pomaže mentorica, književnica Olja Savičević Ivančević.

Tko vam je dao najbolji savjet u životu i koji je to?

Definitivno profesorica Julijana. Rekla je da odgovore na najvažnija životna pitanja ne tražim od ljudi jer su prevrtljivi. Savjetovala je da ih potražim u književnosti jer me ona neće izdati te u njoj sve ima uzrok i posljedicu. Nije pogriješila.

Tekst: Jadranka Rihtarić
Fotografija: Dražen Kokorić



Tagovi: ,

Vezano uz temu

Martina Bijonda: 'I danas pamtim dan kada sam rodila u 27. tjednu trudnoće'

Nakon dva spontana pobačaja, Zagrepčanka Martina Bijonda u…

Marin Čilić

Marin Čilić: 'Otkako sam tata, srce mi je puno'

Iako je ostvario izniman sportski uspjeh i nanizao…

Glumica otkrila da joj sin boluje od cerebralne paralize

"Slutila sam da nije sve OK; puno je…

Pročitajte i:

mama mjeri djetetu temperaturu

Vodič za skidanje temperature! Ovih šest pravila morate znati!

Kako povišenu temperaturu sniziti lijekovima, a kako bez njih, ali i kad potražiti pomoć liječnika?

Dijete vam uporno odbija ići kod zubara? Pokušajte s ovim 'trikovima'

Posve je normalno da djeca imaju određenu doza straha od zubara. No, što učiniti kada…

djevojčica pod stresom

Je li vaše dijete pod stresom? Evo koji znakovi to otkrivaju!

Mala djeca različito doživljavaju i manifestiraju stres od starije, a stručnjaci su zabrinuti kako će…

kožni problemi zbog nošenja maski

Domaća dermatologica otkriva kako nošenje maske može utjecati na kožu

Spec. dermatovenerolog Maja Ceković pojašnjava sve o 'masaknama' i drugim kožnim problemima uzrokovanim nošenjem maski,…