Prestanite se stalno zbog nečega okrivljavati. Sigurno ste puno bolja mama nego što mislite

Najveća zadaća, veća od vođenja velike korporacijske tvrtke, veća od upravljanja svemirskom raketom, koja je ikad stavljena pred nas jest odgoj djeteta u ispravnog čovjeka. Ne postoje škole koje bi nas učile kako to ispravno napraviti, teorije iz knjiga nerijetko su teško primjenjive u praksi, a iskustvo pokazuje da, ma koliko god mislile da smo spremne i ništa nismo prepustile slučaju, svako nas dijete nanovo iznenađuje i svojom individualnošću pretvara u đake prvašiće.



Što ako sam... pogriješila?


Pitate se je li blitva koju ste posebno kupili kod ‘svoje’ kumice na placu ipak tretirana pesticidima? Što ako anatomske cipelice koje vam je preporučila prijateljica, a proizvođači su nadaleko poznati, ipak ne odgovaraju djetetovu stopalu? Što ako se pokaže da cjepivo, po preporuci pedijatrice, ipak nije dobro? Hoće li se prehladiti ako je izvedem u šetnju? Hoće li joj nedostajati svjež zrak ako ipak ostanemo kod kuće?



Pitanja je bezbroj. Svaki se dan susrećemo s novima. Možda vas peče savjest jer ste za vrijeme trudnoće pili kavu. Možda ste uvjereni da vam je dijete kasnije progovorilo jer je već s godinu dana krenula u jaslice. Ili ste zaključili da je vaše dijete sramežljivo i povučeno upravo zbog toga što ne ide u jaslice, već ga čuva baka. O dojenju bolje da ne govorimo. Koliko samo majki muči grižnja savjesti zbog toga što nisu uspjele dojiti, a one koje su to uspjele grizu se zbog toga što nisu sigurne je li im mlijeko dovoljno dobro. Ima li kraja?



Svaka majka ima svoj razlog


Čini se da gotovo svaku majku muči grižnja savjesti zbog nečeg. Neke, pak, muči osjećaj krivnje zbog toga što ne osjećaju dovoljno krivnje. Uspješne su na poslu, sretne, zadovoljne svojim izgledom, dijete čuva baka dok one rade i sve funkcionira savršeno. No, samo naizgled. Izbombardirane sa svih strana teorijama o tome što znači biti ‘savršena mama’, one se ne osjećaju dobro jer misle: "Ja sigurno nisam dobra mama ako me ne muči osjećaj krivnje što nisam cijeli dan sa svojim djetetom".



Nema se smisla osjećati krivim zbog stvari na koje nikako ne možemo utjecati. Čemu osjećati grižnju savjesti što smo dijete ostavili u jaslicama kada nemamo drugog izbora.



Američka psihologinja dr. Joanne Stone, jedna od autorica knjige "Pregnancy for Dummies" ("Trudnoća za neznalice", dostupna na www.amazon.com) ističe kako smo tijekom trudnoće i prvih mjeseci nakon porođaja pretrpane informacijama o tome što bismo, a što ne bismo trebale učiniti. "To može biti potpuno kontradiktorno i ženu može potpuno izluditi. Nemoguće je slijediti sve te savjete. Morate se distancirati od toga", ističe dr. Stone. No, kako kad se čini da je krivnja sastavni dio majčinstva?



Otkud grižnja savjesti ili osjećaj krivnje?


Osjećaj krivnje rijetko zaobilazi ijednu majku, a javlja se obično u trenutku kad saznamo da smo trudni. Jer kad saznamo, obično trudnoća već traje 4 ili 5 tjedana, pa nas hvata grižnja savjesti zbog nekoliko čaša vina koje smo popili s prijateljima ili bi vas mogla početi mučiti činjenica da ste si obećali da ćete prije trudnoće prestati pušiti, a ispalo je upravo suprotno - pušili ste kao smuk prvih tjedana trudnoće.



Uzrok svih osjećaja krivnje jest naša težnja za potpunom kontrolom, ističe dr. Stone. Mi želimo vjerovati da, držeći sve pod kontrolom, možemo utjecati na to da su naša djeca - pa čak i dok su još u trbuhu - zdrava i sigurna. No, to je gotovo nemoguće. Koliko god željeli sve imati pod kontrolom i napraviti sve najbolje, nismo svemogući i nepredviđene se situacije mogu itekako dogoditi. “To je prirodno. Ne možemo baš sve kontrolirati. Katkad se, nažalost, djeca rađaju s nekim problemima ili se dogodi nešto nepredviđeno. To najčešće nije povezano s onim što su mame jele, kako su se ponašale na porođaju. Ali prvo pitanje koje će si one postaviti gotovo u pravilu glasi: ‘Što sam učinila pogrešno?’“, dodaje dr. Stone.




Koji su sve razlozi za osjećaj krivnje nakon porođaja i kako osjećaj krivnje može biti i koristan?












Uloga roditelja


Anu je, otkako se vratila na posao, stalno mučila krivnja što po Lanu u vrtić uvijek dolazi tata. „Radila sam dulje od Marija i bilo je logično da on ide po Lanu. No, ja sam se svejedno osjećala loše jer sam mislila da će tete u vrtiću i drugi roditelji, budući da me rijetko viđaju, misliti da nisam dobra majka. Onda mi je prijateljica Darija otvorila oči. Rekla je da po vrlo malo djece u vrtić idu tate, no nitko njih zbog toga ne smatra lošim očevima. Zašto bih ja onda bila loša majka? Imala je pravo“, priča Ana.



Prestanak okrivljavanja samoga sebe ili barem smanjenje osjećaja krivnje osnova je za objektivizaciju naših očekivanja kakvi bismo roditelji trebali biti i shvaćanja da, usprkos svemu, mi jednostavno ne možemo sve kontrolirati. Nemoguće je zaštititi dijete od svega što ga u životu očekuje. Mi smo tu da se brinemo za njega, da mu pomognemo da razvije sve svoje potencijale i otvorenih očiju kroči u svijet.



Uloga roditelja nije da vodi svoje dijete kroz život, već da ga nauči kako da samo pronađe svoj put.




Tekst: Roditelji.hr


Foto: Thinkstock