Preljub izaziva bol, patnju i uništava međusobno povjerenje. Bez obzira na to je li se preljub dogodio slučajno ili je bio planiran, spoznaja da nas je prevarila osoba kojoj smo vjerovali ne samo da nas boli, već nas muče i pitanja: kako, kada i, ono puno dublje, zašto se to dogodilo?

Poznati američki psihoterapeut Tim Martin kaže kako bol koju osjećamo nakon što se suočimo s prijevarom partnera ima svoje korijene u djetinjstvu. U dječjoj dobi povezujemo se s našim roditeljima pa kasnije u našim romantičnim vezama želimo ponovno uspostaviti barem djelić one bezuvjetne ljubavi koju su nam pružili roditelji.

"Ako smo imali brižne roditelje koji su nas tješili dok smo plakali i govorili nam da smo slatki, dobri i dražesni, taj osjećaj brige želimo ponoviti i s partnerom. Želimo da nam voljene osobe ponude stabilnost, sigurnost, predvidljivost i pouzdanost. I da to traje“, kaže Martin.

Matthew Liberman, voditelj laboratorija za društveno-kognitivnu neuroznanost na Sveučilištu Kalifornija u Los Angelesu (UCLA), u svojoj knjizi "Zašto su naši mozgovi stvoreni za povezivanje“ navodi kako na prekid veze ljudski mozak reagira na isti način kao na fizičku bol.

"Bol koju osjetimo kod preljuba često osjećamo kao napad na naše tijelo. Ona užasno boli. Gotovo je iznenađujuće koliko može boljeti. I poput tjelesnog napada koji nanosi duboke rane, zbog preljuba se osjećamo nesigurno“, tvrdi Liberman te upozorava kako prevareni (izigrani) partneri dugo nakon takvih situacija mogu imati noćne more, osjećati tjeskobu, biti razdražljivi, depresivni i slično.

Razvodi izazvani preljubom izazivaju najviše ogorčenja, pa ne čudi što sve one negativne posljedice koje razvod ostavlja na dijete, u slučaju preljuba dobivaju dodatnu dimenziju.

"Prilagodba djeteta na razvod roditelja ponajviše ovisi o tome kakav odnos roditelji održavaju nakon razvoda. U struci razlikujemo tri osnovna oblika razvoda: prvi je razvod kao sklapanje posla, u kojem roditelji nemaju blizak ni prijateljski odnos, ali dogovaraju se oko djeteta fer i korektno; drugi je prijateljski razvod, u kojem roditelji zaista ostaju prijatelji, druže se i održavaju blizak odnos i, treći, visokokonfliktni razvod. Postoje brojne definicije visokokonfliktnog razvoda, no u suvremenoj znanosti prevladavaju one koje u obzir uzimaju položaj djeteta. Prema velikoj većini definicija visokokonfliktni razvod obilježen je time da roditelji ne uspijevaju svoje partnerske probleme staviti po strani i graditi roditeljski odnos, nego nastavljaju sukobe u kojima potrebe djeteta padaju u drugi plan", pojašnjavaju na stranicama Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba., gdje naglašavaju kako je u knfliktnom razvodu (a takav je vrlo često onak kojemu je prethodio preljub) važno da roditelji vole dijete više nego što mrze jedno drugo.

" Kao što je genetski dijete pola mama, pola tata, dijete je takvo i u emocionalnom smislu. Dijete treba barem djelić pozitivne slike oba roditelja, kako bi se s njima moglo poistovjetiti i vjerovati da je i samo dobro i vrijedno. Zanimljivo je da dijete čiji se roditelji zlostavljajuće ponašaju gotovo nikad za to ne krivi roditelje, nego sebe. S porukom da nešto s njim nije u redu, da nije vrijedno ljubavi, dijete ide dalje u život, što nijedan roditelj zapravo ne želi. Djeca čiji su roditelji u visokokonfliktnom razvodu često 'plešu' između njih, uče zadovoljavati svakog roditelja ponaosob, mami govore što ona želi čuti, a tati što on želi čuti. Čak i kad roditelji ne kažu eksplicitno što žele od djece, ona čitaju neverbalne znakove i postanu pravi profesionalci u procjeni stanja i potreba svojih roditelja. Na tom putu često izgube sebe", kaže psihologica Mia Roje, a cijeli članak o konfliktnom razvodu, djeci u središtu sukoba te posljedicama koje ostavlja na dijete, pročitajte OVDJE.

Tekst: I. K.
Fotografija: Profimedia