
Zašto je važno i tugovati zbog svega što smo propustili zbog koronavirusa?
Kao što je doživjeti gubitak normalan dio života svih nas, tako je i period tugovanja normalna reakcija nakon gubitka, proces koji nam omogućava da osvijestimo svoje gubitke i njihovo značenje za nas, kaže Sena Puhovski iz Zagrebačkog psihološkog društva
Ovaj
tekst
počeo
se
pisati
kada
sam
u
svojoj
obitelji
na
frižider
stavila
papir
na
koji
zapisujemo
sve
ono
što
želimo
jednom
“kada
sve
ovo
prođe".
Uz
radost,
uzbuđenje
i
nadu
koju
mi
je
ta
aktivnost
donijela
(i
još
uvijek
mi
donosi),
u
kutku
duše
stvorila
se
i
tuga.
Kako
dani
idu,
sve
više
shvaćam
kako
je
ta
tuga
povezana
s
gubicima
o
kojima
ne
govorim(o),
a
koji
me,
pretvoreni
u
planove
za
“jednom,
nekada",
gledaju
s
tog
papira.
Mislim
o
tome
kako
nam
usmjerenost
na
objektivne
i
konkretne
probleme
(sasvim
shvatljivo)
možda
ne
ostavlja
dovoljno
vremena
i
prostora
za
osvještavanje
gubitaka
i
bavljenje
njima.
Ipak,
evo
zašto
ga
je
važno
pronaći.
Naše
je
društvo
trenutačno
izloženo
različitim
teškim
događajima
kroz
krizu
uzrokovanu
koronavirusom
i
pripadajućim
gubicima,
a
u
Zagrebu
i
okolici
traumatskim
događajem
potresa.
Važno
je,
u
kontekstu
potresa
kao
traumatskog
događaja,
spomenuti
i
to
da
su
oni
uvijek
praćeni
višestrukim
gubicima.
Način
na
koji
doživljavamo
traumatske
događaje
ogleda
se
i
u
rečenici
"Kao
da
mi
je
netko
izmakao
tlo
pod
nogama",
a
upravo
to
izmicanje
tla
pod
nogama
oslikava
gubitak
osjećaja
sigurnosti
i
(privida)
kontrole
nad
vlastitim
životom
koji
prati
sve
traumatske
događaje
i
gotovo
je
univerzalan.
Krizni
i
traumatski
događaji
sa
sobom
nose
različite
gubitke
koje
je
moguće
klasificirati
kao
gubitke
socijalnih
odnosa,
apstraktnih
stvari
i
materijalnih
vrijednosti.
U
kontekstu
krize
u
kojoj
jesmo,
socijalni
odnosi
pogođeni
su
gubitkom
važnih
ljudi
na
različite
načine,
kroz
smanjen
obim
kontakata,
nedostatak
fizičkog
kontakta,
gubitak
rituala,
a
za
neke
i
kroz
bolest
i
smrt.
Simbolički
gubici
(gubici
apstraktnih
stvari)
vidljivi
su
kroz
gubitak
osjećaja
sigurnosti,
vjere
u
budućnost,
očekivanja
i
nadanja,
a
oni
materijalni
pak
mogu
se
očitovati
kroz
razrušenu
kuću
ili
dom,
uspomene
uništene
potresom
te
konkretne
gubitke
povezane
s
nedostatkom
posla,
ekonomskom
nesigurnošću
i
zaustavljenom
radnom
aktivnošću.
U
kontekstu
Covid-19
krize,
koja
je
naše
živote
stavila
na
pauzu,
susrećemo
se,
osim
s
mnogim
opipljivim
gubicima,
navedenima
gore,
i
s
tugom
za
nečime
čega
nikada
nije
bilo
i
što
nam
nitko
nije
obećao,
a
koja
nam
donosi
bol
znajući
da
do
nečega
što
smo
željeli
i
planirali
neće
doći.
Sve
prekrižene
buduće
stavke
u
rokovnicima,
a
i
one
koje
su
postojale
iako
možda
nisu
bile
zapisane,
iskre
u
novim,
sada
zaustavljenim,
odnosima,
topliji
i
duži
dani
koji
zovu
na
igru
vani,
predstavljaju
upravo
takve
gubitke.
S
obzirom
na
to
da
su
to
mjesta
u
budućnosti
pa
konkretnog
gubitka
nema,
postavlja
se
pitanje:
može
li
se
uopće,
izgubiti
nešto
što
nikada
ni
nismo
imali?.
“Odgovor
je
da
smo,
naravno,
imali
nešto.
Imali
smo
nadu.
Imali
smo
fantaziju.
Imali
smo
san.".
I
zato,
prije
nego
što
restrukturirate
svoje
živote
i
prilagodite
se
novonastalim
okolnostima,
dajte
si
vremena
i
prostora
za
tugovanje
svojih
nada
i
snova,
odnosa
i
planova
koji
su
započeli
pa
stali,
sličica
o
tome
kako
je
proljeće
2020.
trebalo
izgledati.
Dopustite
si
to,
iako
se
možda,
u
svjetlu
krize
u
kojoj
se
nalazimo
te
stvari
činile
bezvrijedne,
nevažne
i
male,
a
tugovanje
za
njima
luksuzom.
Jer,
iako
nam
ponekad
rečenice
poput
“Moglo
je
biti
i
gore"
ili
“Ja
sam
još
dobro
prošla,
vidi
kako
je
njima"
mogu
pomoći
zato
što
si,
umanjujući
vlastite
gubitke,
olakšavamo
njihovo
podnošenje,
važno
je
znati
da
je
sasvim
u
redu
biti
tužan
i
tugovati
svoje
gubitke,
koliko
god
se
oni,
iz
neke
šire
perspektive
činili
maleni
i
beznačajni
-
i
dalje,
nama
su
važni
i
naši
su.
Tugovati
ih
ne
znači
ne
imati
empatije
i
razumijevanje
za
one
koji
su
na
(objektivno)
teži
način
pogođeni
događajima
koji
su
nas
zatekli.
Upravo
suprotno,
završeni
procesi
tugovanja
i
odžalovani
snovi,
nadanja
i
slike
budućnosti
koja
se
neće
dogoditi
otvaraju
u
nama
nova
mjesta
u
kojima
možemo
naći
podršku
za
sebe
ali
i
svoje
bližnje
kojima
je
ona
potrebna.
Psihologija
nas
uči
da
nakon
gubitka
slijedi
prirodan
i
univerzalan
proces
tugovanja.
To
je
bolan
period
koji
uvijek
traje
duže
nego
što
bismo
željeli
no
koji
ima
izrazito
važnu
i
značajnu
funkciju.
Tugovanje
je
naime
proces
“u
kojem
ćemo
se
navikavati
na
to
da
se
ono
što
smo
izgubili
više
nikada
neće
vratiti".
Kao
što
je
doživjeti
gubitak
normalan
dio
života
svih
nas
tako
je
i
period
tugovanja
normalna
reakcija
nakon
gubitka,
proces
koji
nam
omogućava
da
osvijestimo
svoje
gubitke
i
njihovo
značenje
za
nas,
proživimo
svoje
emocije
upravo
takve
kakve
jesu
i
postepeno
(na)učimo
živjeti
bez
onoga
što
smo
izgubili.
Govoreći
o
procesu
tugovanja
i
njegovim
fazama,
koje
uključuju
šok,
nijekanje,
pojačanu
svijest
o
osjećajima
poput
ljutnje,
čežnje,
tuge,
krivnje,
tjeskobe
te
na
kraju
prihvaćanje,
ne
govorimo
o
bolesti
ili
poremećaju,
već
o
prirodnom
procesu
koji
za
rezultat
ima
razvoj
i
zdravlje.
Na
ovom
razvojnom
putu
mogu
se
pojaviti
i
neki
“smjerovi
koji
nas
udaljavaju
od
cilja.
Jedan
je
tobožnji
prečac,
a
drugi
je
skretanje
koje
dovodi
do
slijepe
staze".
Prečac
predstavlja
negiranje
gubitka,
tako
da
bježimo
od
nečega
što
je
bolno,
no
istovremeno
ostajemo
živjeti
u
svijetu
koji
nije
realan
i
u
kojem
se
gubitak
nije
dogodio.
S
druge
strane
skretanje
u
slijepu
stazu
predstavlja
odluku
da
ne
idemo
dalje,
da
ostajemo
na
mjestu
patnje,
ostajanje
uz
ono
čega
više
nema
jednako
je
nerealno
kao
i
pretvaranje
da
nije
nestalo.
Situacija
u
kojoj
se
svijet
aktualno
nalazi
svima
nama
donosi
gubitke
na
različite
načine,
različitih
intenziteta
i
stupnja
ozbiljnosti.
Donosi
gubitke
izazvane
potresom,
suočavanjem
s
bolešću
ili
prijetnjom
bolesti,
ekonomsku
neizvjesnost
i
egzistencijalne
strahove
koji
donose
gubitak
osjećaja
sigurnosti
i
optimizma.
Odgovor
na
pitanje
s
početka
govori
nam
da
je
potrebno
i
važno
gubitcima
i
tugovanju
dati
prostora
jer
tek
nakon
što
odtugujemo,
možemo
krenuti
dalje
tražiti
nove
načine
kako
podržati
sebe
u
realitetu
u
kojem
jesmo
i
s
onim
resursima
koje
ovaj
čas
imamo
na
raspolaganju.
Bez
obzira
na
to
koliko
se
gubici
činili
velikima
ili
malima,
opravdanima
ili
neopravdanima,
važnima
ili
nevažnima
posvetite
im
vrijeme
i
dajte
im
prostora
znajući
pri
tome
da
na
kraju
procesa
tugovanja,
kojem
se
prirodno
opiremo
jer
je
bolno,
čeka
novi
kapacitet
i
snaga
da
se
nosimo
s
onime
što
realitet,
kakav
god
on
bio,
donosi.
Tamo
se
nalazi
i
obnovljeni
kapacitet
za
neke
nove
nade,
želje
i
fantazije,
za
optimizam.
Tekst: Sena Puhovski, Zagrebačko psihološko društvo
Tagovi: koronavirus, kriza, tugovanje, zagrebačko psihološko društvo
Vezano uz temu

Psihologinja o djeci i koronakrizi: 'Budite strpljivi, ali pazite i na ove znakove!'
Doc. dr. sc. Bruna Profaca u velikom je…

Ministar o koronavirusu u školama: 'Moguće je pomicanje zimskih praznika!'
'Škole nisu izvori zaraze', potvrdio je danas i…

Je li vaše dijete pod stresom? Evo koji znakovi to otkrivaju!
Mala djeca različito doživljavaju i manifestiraju stres od…

Škola opet posvađala roditelje, a ugledni znanstvenik poslao ozbiljno upozorenje
"Situacija je alarmantna!", i danas je upozorio ugledni…
Pročitajte i:

Što kad su djeca bullyji, a roditelji žrtve?
Bullying najčešće povezujemo sa školom i s vršnjačkim zlostavljanjem, no događa se da i roditelji…

Smireno i dosljedno, ne posustajte! 7 pravila za uspješno postavljanje granica
Razvoj djeteta uvelike ovisi o sposobnosti roditelja da postave granice, a neka istraživanja kažu kako…

Kći mi se ozlijedila u gradskom autobusu. Imamo li pravo na odštetu?
Što ako se djetetova ozljeda dogodi u javnome prijevozu, ima li roditelj pravo na odštetu,…

Hoće li nam dijete biti žrtva seksualnog zlostavljanja - ovisi i o nama kao roditeljima!
Znate li što činite banalnim postupcima poput onog kada dijete nagovarate da poljubi nekog premda…