tužno dijete u kućnoj izolaciji zbog koronavirusa

Zašto je važno i tugovati zbog svega što smo propustili zbog koronavirusa?

Kao što je doživjeti gubitak normalan dio života svih nas, tako je i period tugovanja normalna reakcija nakon gubitka, proces koji nam omogućava da osvijestimo svoje gubitke i njihovo značenje za nas, kaže Sena Puhovski iz Zagrebačkog psihološkog društva

Ovaj tekst počeo se pisati kada sam u svojoj obitelji na frižider stavila papir na koji zapisujemo sve ono što želimo jednom “kada sve ovo prođe". Uz radost, uzbuđenje i nadu koju mi je ta aktivnost donijela (i još uvijek mi donosi), u kutku duše stvorila se i tuga. Kako dani idu, sve više shvaćam kako je ta tuga povezana s gubicima o kojima ne govorim(o), a koji me, pretvoreni u planove za “jednom, nekada", gledaju s tog papira. Mislim o tome kako nam usmjerenost na objektivne i konkretne probleme (sasvim shvatljivo) možda ne ostavlja dovoljno vremena i prostora za osvještavanje gubitaka i bavljenje njima. Ipak, evo zašto ga je važno pronaći.

Naše je društvo trenutačno izloženo različitim teškim događajima kroz krizu uzrokovanu koronavirusom i pripadajućim gubicima, a u Zagrebu i okolici traumatskim događajem potresa. Važno je, u kontekstu potresa kao traumatskog događaja, spomenuti i to da su oni uvijek praćeni višestrukim gubicima. Način na koji doživljavamo traumatske događaje ogleda se i u rečenici "Kao da mi je netko izmakao tlo pod nogama", a upravo to izmicanje tla pod nogama oslikava gubitak osjećaja sigurnosti i (privida) kontrole nad vlastitim životom koji prati sve traumatske događaje i gotovo je univerzalan.
Krizni i traumatski događaji sa sobom nose različite gubitke koje je moguće klasificirati kao gubitke socijalnih odnosa, apstraktnih stvari i materijalnih vrijednosti. U kontekstu krize u kojoj jesmo, socijalni odnosi pogođeni su gubitkom važnih ljudi na različite načine, kroz smanjen obim kontakata, nedostatak fizičkog kontakta, gubitak rituala, a za neke i kroz bolest i smrt. Simbolički gubici (gubici apstraktnih stvari) vidljivi su kroz gubitak osjećaja sigurnosti, vjere u budućnost, očekivanja i nadanja, a oni materijalni pak mogu se očitovati kroz razrušenu kuću ili dom, uspomene uništene potresom te konkretne gubitke povezane s nedostatkom posla, ekonomskom nesigurnošću i zaustavljenom radnom aktivnošću.

U kontekstu Covid-19 krize, koja je naše živote stavila na pauzu, susrećemo se, osim s mnogim opipljivim gubicima, navedenima gore, i s tugom za nečime čega nikada nije bilo i što nam nitko nije obećao, a koja nam donosi bol znajući da do nečega što smo željeli i planirali neće doći. Sve prekrižene buduće stavke u rokovnicima, a i one koje su postojale iako možda nisu bile zapisane, iskre u novim, sada zaustavljenim, odnosima, topliji i duži dani koji zovu na igru vani, predstavljaju upravo takve gubitke. S obzirom na to da su to mjesta u budućnosti pa konkretnog gubitka nema, postavlja se pitanje: može li se uopće, izgubiti nešto što nikada ni nismo imali?. “Odgovor je da smo, naravno, imali nešto. Imali smo nadu. Imali smo fantaziju. Imali smo san.".
I zato, prije nego što restrukturirate svoje živote i prilagodite se novonastalim okolnostima, dajte si vremena i prostora za tugovanje svojih nada i snova, odnosa i planova koji su započeli pa stali, sličica o tome kako je proljeće 2020. trebalo izgledati. Dopustite si to, iako se možda, u svjetlu krize u kojoj se nalazimo te stvari činile bezvrijedne, nevažne i male, a tugovanje za njima luksuzom.

Jer, iako nam ponekad rečenice poput “Moglo je biti i gore" ili “Ja sam još dobro prošla, vidi kako je njima" mogu pomoći zato što si, umanjujući vlastite gubitke, olakšavamo njihovo podnošenje, važno je znati da je sasvim u redu biti tužan i tugovati svoje gubitke, koliko god se oni, iz neke šire perspektive činili maleni i beznačajni - i dalje, nama su važni i naši su. Tugovati ih ne znači ne imati empatije i razumijevanje za one koji su na (objektivno) teži način pogođeni događajima koji su nas zatekli. Upravo suprotno, završeni procesi tugovanja i odžalovani snovi, nadanja i slike budućnosti koja se neće dogoditi otvaraju u nama nova mjesta u kojima možemo naći podršku za sebe ali i svoje bližnje kojima je ona potrebna.
Psihologija nas uči da nakon gubitka slijedi prirodan i univerzalan proces tugovanja. To je bolan period koji uvijek traje duže nego što bismo željeli no koji ima izrazito važnu i značajnu funkciju. Tugovanje je naime proces “u kojem ćemo se navikavati na to da se ono što smo izgubili više nikada neće vratiti". Kao što je doživjeti gubitak normalan dio života svih nas tako je i period tugovanja normalna reakcija nakon gubitka, proces koji nam omogućava da osvijestimo svoje gubitke i njihovo značenje za nas, proživimo svoje emocije upravo takve kakve jesu i postepeno (na)učimo živjeti bez onoga što smo izgubili.
Govoreći o procesu tugovanja i njegovim fazama, koje uključuju šok, nijekanje, pojačanu svijest o osjećajima poput ljutnje, čežnje, tuge, krivnje, tjeskobe te na kraju prihvaćanje, ne govorimo o bolesti ili poremećaju, već o prirodnom procesu koji za rezultat ima razvoj i zdravlje. Na ovom razvojnom putu mogu se pojaviti i neki “smjerovi koji nas udaljavaju od cilja. Jedan je tobožnji prečac, a drugi je skretanje koje dovodi do slijepe staze". Prečac predstavlja negiranje gubitka, tako da bježimo od nečega što je bolno, no istovremeno ostajemo živjeti u svijetu koji nije realan i u kojem se gubitak nije dogodio. S druge strane skretanje u slijepu stazu predstavlja odluku da ne idemo dalje, da ostajemo na mjestu patnje, ostajanje uz ono čega više nema jednako je nerealno kao i pretvaranje da nije nestalo.
Situacija u kojoj se svijet aktualno nalazi svima nama donosi gubitke na različite načine, različitih intenziteta i stupnja ozbiljnosti. Donosi gubitke izazvane potresom, suočavanjem s bolešću ili prijetnjom bolesti, ekonomsku neizvjesnost i egzistencijalne strahove koji donose gubitak osjećaja sigurnosti i optimizma.
Odgovor na pitanje s početka govori nam da je potrebno i važno gubitcima i tugovanju dati prostora jer tek nakon što odtugujemo, možemo krenuti dalje tražiti nove načine kako podržati sebe u realitetu u kojem jesmo i s onim resursima koje ovaj čas imamo na raspolaganju.
Bez obzira na to koliko se gubici činili velikima ili malima, opravdanima ili neopravdanima, važnima ili nevažnima posvetite im vrijeme i dajte im prostora znajući pri tome da na kraju procesa tugovanja, kojem se prirodno opiremo jer je bolno, čeka novi kapacitet i snaga da se nosimo s onime što realitet, kakav god on bio, donosi. Tamo se nalazi i obnovljeni kapacitet za neke nove nade, želje i fantazije, za optimizam.

Tekst: Sena Puhovski, Zagrebačko psihološko društvo

Tagovi: , , ,

Vezano uz temu

testiranje na koronavirus

Od danas nova, niža cijena testiranja na Covid-19

Na zadnjoj sjednici Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za…

dijete oboljelo od enteroviroze

Zagrebačka pedijatrica: 'Evo kako ljetne viroze razlikovati od koronavirusa'

Enteroviroze pojavljuju se najčešće ljeti i najviše su…

Pročitajte i:

dječak igra igrice i dopisuje se na društvenim mrežama

'Mislio sam da je to pubertet, a moje je dijete duboko patilo!' Ovo se među djecom događa - svaki dan!

Djeca danas odrastaju u virtualnom svijetu i od toga ne možemo (i ne trebamo!) bježati,…

obitelj s kućnim ljubimcem

Nabaviti psa ili ne? Možda vam ovo pomogne u odluci!

Mnoga pozitivna ponašanje i emocije povezana su s prisutnošću psa u obitelji, kažu znanstvenici koji…

djeca i autoimune bolesti

Autoimuna bolest uništavala je 10-godišnju curicu, a onda se sve promijenilo u dva mjeseca

Oporavak crijeva ključan je kod autoimunih oboljenja. Tu tezu zastupa i dr. Mark Hyman koji…

stvaranje navika kod djeteta

5 loših navika koje djeca kopiraju gledajući vas

Možete vi pričati koliko želite, ali većinu stvari djeca od vas uče gledajući vas. Stoga…