Vrlina poslušnosti se danas smatra zastarjelom i u ljudima izaziva osjećaj da im život kontrolira netko drugi. Mnogi bježe od spomena na poslušnost i stvara se ozračje popustljivog odgoja. Međutim, poslušnost nije ropsko pokoravanje, ističe autor D. Isaac. Kad je netko izvana poslušan, iznutra buntovan, vrlina poslušnosti ne postoji. Postoji kad osoba čini nešto jer priznaje autoritet osobe koja izdaje upute.

Prema D. Isaacu i knjizi Oblikovanje karaktera poslušnost ima smisla samo u odnosu na vrijednosti koje netko prihvaća u vlastitomu životu. Dragi roditelji, kakve su vaše vrijednosti? U što vjerujete? Što želite prenijeti svojoj djeci? Priznaju li djeca vaš autoritet ili se neprestano bune?

Mislim da je važno znati imaju li roditelji vrijednosti koje su temelj u odgoju djece, u koje potpuno vjeruju i za koje se zalažu. Ako roditelji ne priznaju nikakve vrijednosti, nemaju ni smjernice u odgoju djece. Dopuštaju da ih vode razni odgojni trendovi, ideologije i tuđe zamisli kako je potrebno odgojiti dijete umjesto da poslušnost i odgovornost djece grade na vrednotama koje su im važne.

„Ne znam što vidi u toj televiziji“ ili „kad bi barem prestao oponašati taj film“ ili „zašto se ne odvaja od te ekipe“ – ponekad roditelji govore ili misle o djetetu. Time dižu ruke od djece i odgojnu moć prepuštaju drugim faktorima u djetetovom životu. Sami odustaju i daju prevlast medijima, drugim ljudima, bilo kome tko jasno vjeruje u svoje vrijednosti iako po njima one nisu valjane za dijete.

Postavlja se pitanje je li veći problem što nas djeca nimalo ne doživljavaju ili što su iskreno odani raznim autoritetima koji zastupaju pogrešne vrijednosti, ali ih barem imaju?

Djeci je u životu potrebno identificirati se s autoritetima, imati uzor, ugledati se na nekog i ako roditelji ne priznaju nikakve vrijednosti, djeca će se lako okrenuti onima koji ih imaju.

Potrebno je neprestano otkrivati se i propitivati se što je u životu bitno, što je prioritet, za što bi željeli da za 10 godina naše dijete kaže: „ovo su me naučili moji roditelji i zahvalan/a sam im. „

Nužno je s vremena na vrijeme da roditelji zastanu i razmisle kakvi žele biti, kakvu djecu žele, koliko su se udaljili od vrijednosti koje zastupaju u svojim životima.

Može li nedostatak vrijednosti dovesti do kaosa u odgoju djece?

Naravno da može. Roditelji su prvi i najvažniji model kojeg djeca promatraju. „Ne brini se ako te djeca ne slušaju. Brini se jer te uvijek gledaju“, kaže poznata izreka R. Fulghuma. Osobe koje nas promatraju vide koliko smo odani i posvećeni nečemu, koliko ustrajemo u životnim načelima, koje vrijednosti zastupamo i kako ih prenosimo. Ako se čvrsto držimo nekih vrijednosti u odgoju, djeca ih primjećuju. Mogu uočiti: jasne ciljeve kojima težimo, odabrane prioritete, ustrajnost u djelovanju. Djeca iz promatranja mogu zaključiti da u životu ništa nije vrijedno truda ili da postoje vrijednosti za koje se isplati boriti, stvari važnije od drugih, za koje se vrijedi žrtvovati.

Nekad se čini da je poslušnost važna da bi život bio jednostavniji: samo neka dijete pojede taj ručak, odustane od izlaska, počne učiti .. razmišljaju pojedinci. Ali poslušnost je priznavanje autoriteta i kritičko razvijanje unutarnje odgovornosti za cijeli život.

Kad su djeca bespogovorno poslušna, ne postavljaju pitanja, ali i izrazito buntovna, znakovi su za uzbunu.

U knjizi Oblikovanje karaktera roditelji mogu pronaći savjete o razvijanju vrline poslušnosti.

Dragi roditelji, djeca NISU iskreno poslušna i odgovorna:

  • kad su poslušni iz navike, mehanički obavljaju obveze, ne pitaju za stvarni cilj
  • usredotočeni su na minimalne potrebe da bi se pokazala poslušnost
  • kritiziraju osobu koja daje upute
  • govore lažne isprike ako nešto nisu napravili
  • mole za odsutnost obveza i zadataka
  • kažu da će nešto napraviti, ali nikad to ne učine

U odgoju je vrlo bitna dosljednost roditelja kao i da roditelji žive cijelim svojim bićem vrijednosti koje smatraju bitnima. Također, za djetetov uspješan cjelokupni razvoj važna je roditeljska usuglašenost oko vrijednosti koje zastupaju. Djeca uvijek promatraju svoje roditelje i ako roditelji ističu da im ništa nije važno u životu i ništa ih ne motivira za daljnji napredak, djeca uče da ništa nije dovoljno bitno i trud je neisplativ.

Napisala: Antonia Radeljak, pedagoginja

Izvor: Mamino sunce http://www.maminosunce.hr

Foto: Profimedia