Uvidi jedne suvremene mame o Pokemon GO igrici

Kako pronaći ravnotežu između digitalnog i stvarnog svijeta, koliko vremena je u redu provoditi uz ekrane, što je dobro, što loše za djecu... Koje aplikacije mogu pomoći u ograničavanju sadržaja i vremena vašeg djeteta na ekranu… kako razgovarati, dogovarati i uvažiti svoje “digitalno” dijete – a pri tom postići i da uvaži “analognu” mudrost vas kao roditelja - o tome na svom blogu piše Željka Babić, a mi prenosimo njezino iskustvo igranja Pokemon Go igrice sa svojim klincima i razloge zašto je to odlučila iskušati

Željka Babić na svom nedavno pokrenutom blogu motheringdigitally daje svoj osobni doživljaj digitalnog koje je, prema njenim riječima, alat poput plastelina, lopate ili radia i samo po sebi nema nikakvo značenje, odnosno onakvo je kakvim ga učinimo i kako ga koristimo. Ona se hrabro (i mudro!) uputila u istraživanje svijeta koji našu djecu sve više privlači pa pročitajte kakve spoznaje je dobila igrajući trenutno vrlo popularnu igricu.

Moji dosadašnji uvidi o igrici Pokemon Go

Ne volim igrice. Ne razumijem ih. Znam da su neke pametne i teoretski vidim potencijal, recimo u Minecraftu. Ali, nikad nisam osjetila gejmersku strast u prsima. A trudila sam se. Da, htjela sam postati mama-gejmerica da mogu dobro odgajati svoje gejmere. Nisam uspjela. Iako sam igrala igrala igrala - nije se dogodilo.

Jedva čekam da vaša djeca budu imala neke holograme, a vi to nikako ne možete skužiti, a-ha - zrelo sam reagirala kad smo konačno morali priznati sebi da igrice, možda, nikada neće biti moja strast.

Ali, eto, i ja takva, slaba i nepasionirana gejmerica igrat ću se s vama. Jer igrice ne volim, ali volim vas. Kao što vas ne mogu pustiti da sami idete npr. u Madrid, koji ne poznajete, ne možete sami niti kročiti u razne digitalne svjetove.

Ima ta situacija kad sam željela djecu nagraditi za određeno postignuće.

Sad mogu raditi s vama sve što želite! - veselo sam predložila

Igraj s nama igrice - hoćeš li u multiplayer modu ili single player modu?

Duboko sam udahnula i izdahnula i pomislila - svejedno. A onda opet, bolje da igramo zajedno. Pa smo hodali pustopoljinom onog kockastog Minecrafta i razbijali blokove, gradili nešto i opet rušili, malo letjeli, vidjeli par kokoši…

I tako sam provela sunčano popodne uz računalo, ali dobro, sa svojom djecom.

NOTE TO SELF: Ponudi im izbor - npr. hoćemo li na sladoled ili u šetnju? - u protivnom ćeš opet morati ostati doma i igrati se gejmerice :p

Uglavnom, kad je krenula Pokemon Go histerija, odlučila sam pridružiti se. Moram znati što igraju, kako igraju, razumiju li sva pravila i jesu li u opasnosti. Dakle, pola sata dnevno lovit ćemo pokemone. Bolje sa mnom - nego da upadnu u nevolje zvrkasti kakva djeca jesu.

(Zato nam treba usisavač robot - da oslobodi vrijeme za lov na pokemone. (?!))

I tako lovimo pokemone. I šetamo se i bivamo vani. Hvala, tvorci igrice.

Evo mojih majčinskih uvida:

1. Igrice su manje cool ako ih igra mama, što je dobro. Ulovimo pokojeg, dogovorimo se oko lova, ali to je to. Dozvola i aktivno sudjelovanje nekako… ne znam objasniti… ublažavaju adiktivni moment. Pretpostavljam da im je bitnije biti s roditeljem, nego uređajem ili pokemonom - pa kad se pokemoni i roditelji nađu na istom mjestu prevagne stvarna, ljudska komunikacija, ovo je čista dopuna normalnom životu.
2. Fora je. Dok čekate nešto, dok se šetate, možete izvaditi uređaj i pogledati ima li ih. Poučiti djecu primjerom da se igrica prilagođava stvarnosti, ne obratno. Lovimo ih kad nam je zgodno, a onda je to simpatično. Da hodamo kao zombiji ulicom u potrazi za pokemonima bez svijesti o svijetu oko sebe, to bih smatrala lošim.
3. Imate još jednu zajedničku temu za bondanje. Smijete se, ćaskate, ugodno je. Na primjer, ulovili smo pokemona štakora u restoranu, a mačku lutalicu na kolodvoru. Pa nas je to nasmijalo - jer eto, ima smisla.
4. Kad sam ulovila pokemona (sama) i poslala sliku, djeca su me pohvalila i napisala - bravo, mama. Eto. Ne znam da li me patroniziraju i stvarno uživaju u mom sporom, ali upornom napretku, ili su me pohvalili jer su sretni, ali eto. Mene je situacija od srca nasmijala.

ZAKLJUČAK

Vjerujem da će pokemon histerija trajati neko vrijeme, a onda se stišati, kao i sve druge histerije.

Ima, doduše, puno elemenata koji su zabavni, puno elemenata koji su poučni. Možete naučiti djecu o virtualnoj stvarnosti, augumented reality (ojačanoj stvarnosti), o sigurnosti (u prometu, ali i o ne-odavanju svoje lokacije putem društvenih mreža). U prijevodu - pokemon go koristi tehnologiju koja će uskoro postati dio svakodnevice u svim segmentima života.

Neka je djeca upoznaju, neka im postane obična, samo još jedan alat s kojim činimo ono što se uklapa u naše vrijednosti i prioritete.

Drugo, u redu je koristiti takve tehnologije. Sve dok sjediš, ili hodaš po sigurnom terenu, npr. po trgu, limitirano vrijeme i poviriš u igricu i pozabaviš se kad je zgodno.

Treće - geolociranje osoba znači da te netko može naći - nemoj slikati pokemona i tog trena ga postati sa svim svojim podacima. Ali, to je već dio pitanja opće sigurnosti na Internetu - nikada nemoj odavati detalje o sebi na mrežama, osobito gdje si i gdje te se može naći.

Nismo još došli do nekih poodmaklih stadija igrice - a tempom kojim idemo - možda i nećemo. Meni, naravno, ne smeta. A ne smeta niti djeci.

Moja preporuka svakoj obitelji bi bila - uključite se. Dodat ćete malo zaigranosti u svoj život, a igrici oduzeti adiktivnu moć. Sila je uvijek na roditeljevoj strani.

Dio naslovnice bloga motheringdigitally

Tekst: Željka Babić, mama, profesorica, poduzetnica, copywriterica, blogerica, kreatorica dječjih programa, autorica…, ostale korisne roditeljsko-digitalne teme potražite na motheringdigitally

Foto: Profimedia

Tagovi: djeca, igrice, Pokemon Go, roditelji, stvarnost, zajedničko vrijeme

Pročitajte i: