Kao djevojci cesto su mi pogled privlačila djeca koja usred trgovačkog centra vrište i roditelji koji ih navlače za ruke ili lupe dijete po stražnjici. A sada kao majka vidim da biti roditelj nije lako te da dijete, ma koliko slatko bilo, često zna iskušavati naše strpljenje i granice. Ja sam Anita, mama dvoipolgodišnjaka, za kojeg drugi često govore kako je slatko, dobro i mirno dijete, i time nas čine ponosnima. No isto to dijete veoma često u posljednjih pola godine iskušava moje granice i često

me dovodi u situacije kada ne znam ni sama što reci ili napraviti. U ovom trenutku spremamo se pedijatru na cijepljenje i on je već spreman, no iz razloga što ne idemo odmah, posljednjih pet minuta vodili smo pravu borbu. Nakon što sam ga spremila, u sekundi se stvorio na vratima, bez jakne i bez kape, i otvorio vrata. Na moje riječi da uđ e jer je hladno, da se moramo obući do kraja, legao je na pod, počeo se derati i plakati, lupati nogama o pod. U tom trenutku nijedna moja

riječ nije dopirala do njega, nijedan pokušaj da ga podignem nije bio uspješan, na kraju sam se okrenula i otišla u drugu prostoriju. Nakon nekoliko minuta prestao je.

Riječi ne dopiru do njega

Dok je bio malen, postavila sam sama sebi neke smjernice kako ćemo ga odgajati, učili smo ga da u trgovini dobije čokoladu, bombone i flips pa sada nemamo neugodnosti ni problema kad idemo u kupnju. On uzme svoje i s drugim nema posla. Kao i druga djeca zaleti se međ u igračke, gleda ih, dira, ali kad kažem da idemo, veselo im mahne i ode. No kada je u pitanju kava u nekom od kafi ca, dolazimo do pravog problema. On želi miješati kavu i dodavati šećer, uzima žlicu i baca se na posao, na moje: “Nemoj više, dosta je” ili: “Idemo sad kući pa ćeš tamo kuhati”, nastaje prava predstava. Bilo kakav oblik komunikacije s njim u tom trenutku pogoršao bi stvar, zato se oblačimo i odlazimo doma.

Kazne nisu učinkovite

Čitala sam mnoge tekstove, pretraživala razne forme, pročitala razna iskustva. Pokušala sam razgovorom, nije imalo učinka, jer u trenutku bijesa i ljutnje uopće ne doživljava što mu govorim.

Pokušala sam i metodom kažnjavanja na način da mu ugasim TV i ne palim ga dok ne prestane – ni to nije imalo učinka. Pokušala sam i na način da ga pošaljem u kut kao kaznu, me đutim on se izvrišti, iza đe iz kuta i za par minuta nastavi s onim što mu je zabranjeno. Mnogo puta na đem se u situaciji da bih vrisnula na njega, viknula, katkad mi do đe i da odem negdje i vrištim, jer je jako teško boriti se s vlastitim djetetom. Ponekad pomislim da sam već pomalo i poludjela od tog natezanja i vrištanja, ali idemo dalje… Svakim danom sve je stariji, pa se nadam da će uskoro i on napokon shvatiti što mu se govori i objašnjava, i da će ovi ružni ispadi prestati.

Pripremila: Ivančica Tarade

Foto: Profimedia