Danski obiteljski terapeut Jesper Juul ustaljene je principe odgoja doslovno preokrenuo naglavačke. Djeca ne trebaju granice, nego odgoj svojih roditelja. Roditelji se ne trebaju prijetiti posljedicama, već biti vjerodostojni i vođe obitelji. Ovo su samo su neke od vrijednosti koje je za života nastojao propagirati ovaj obiteljski terapeut koji je svjetsku slavu stekao kao autor jedne od najpopularnijih knjiga o odgoju krajem 20. stoljeća, Vaše kompetentno dijete - prema novim temeljnim vrijednostima obitelji. U izdanju nakladničke kuće Harfa objavljena je i njegova knjiga „Od odgoja do odnosa – Autentični roditelji – kompetentna djeca“, u kojoj autor govori kako je odvažiti se na iskren razgovor s djecom ključ ispunjenoga obiteljskog života u kojemu se i roditelji i djeca mogu razvijati u najboljem smjeru. Knjiga je plod dugogodišnjeg rada s obiteljima, svojevrstan je praktični priručnik za svaki dan i rezultat njegova razgovora o odgoju s novinarkom Ingeborg Szöllösi neposredno prije smrt.U ovoj knjizi obrađuje se niz tema, od preuzimanja odgovornosti, preko samopouzdanja i samosvijesti do toga kako reći „ne“, no mi smo izvukli tri ključne stvari koje nam je u naslijeđe ostavio ovaj veliki stručnjak za odgoj.

O SAMOSVIJESTI
Samosvijest je važna, ali ona je i jedina stvar koju djetetu ne možemo dati. Možemo se jedino truditi da je ne uništimo. Samosvijest je osjećaj vrijednosti, dobar osjećaj o sebi koji ne ovisi o osobnim postignućima. Naime, velika je razlika između samosvijesti i samopouzdanja. Samopouzdanje ovisi o našim postignućima, o stvarima koje radimo, a samosvijest je ono što jesmo, neovisno o stvarima koje činimo. Samosvijest raste u djetetu ako je ne uništimo. Jedan od najmoćnijih načina na koji možemo uništiti samosvijest kod djeteta jest nešto što se naziva moć definiranja. Roditelji taj alat često koriste, a da ni ne primjećuju. Svaki put kad se djetetu obratimo riječima: ‘Ti si’ ili ‘Ti nisi’, kad njegove postupke definiramo riječima: ‘Ti si dobar’ ili ‘Ti si zločest’, uništavamo djetetovu samosvijest.

O POHVALAMA
Govorio je i o tome kako nema ništa loše u tome da pohvalite dijete. Dapače, to treba činiti. Stvar je u tome da ne treba preuveličavati stvari. Pohvalite dijete kada nešto postigne i učini, ali nemojte se uhvatiti u zamku stalnih pohvala za gotovo smiješne stvari. Danas roditelji pretjeruju s pohvalama, a to nije dobro za razvoj djetetove samosvijesti. Na početku su pohvale dobre, no onda postaneš ovisan o njima i potrebno ih je sve više i više.

Ne treba ponavljati obrasce napamet niti verglati unaprijed

naučene rečenice: pohvala treba biti osobna, treba izražavati kako se vi

osjećate. Primjerice: ‘Sretan sam što si naučio vezati cipele jer to ja više ne

moram raditi za tebe’. Ili: ‘Sretan sam što si naučila sama koristiti vilicu i

nož’. To su dobre, iskrene pohvale jer govore o vama. No roditelji često

koriste ‘roditeljski jezik’ i hvale dijete za besmislene stvari, a onda pohvala

gubi smisao.

Roditelji često govore automatski, poput robota. Pohvala je

automatska, naučena rečenica. To funkcionira prvih šest – sedam mjeseci

djetetova života, kada roditelji mogu reći gotovo bilo što, sve dok je glasno i

popraćeno smijehom i grimasama. No kasnije moraju pronaći osobni jezik i osobni

izričaj inače ih djeca prestaju slušati. Kad čuju neke rečenice, jednostavno se

isključe - one ‘zvuče kao mama’. I tada se dogodi da imate petogodišnjaka koji

odbija poslušati što mu govorite ili s kojim nemate nikakav odnos. Ili stvari

‘puknu’ u pubertetu - iako najčešće ‘puknu’ ranije, samo što to roditelji ponekad

ne primijete, odnosno ne pronađu pravi uzrok problema - a pravi uzrok, pravi

problem koji treba rješavati uvijek je u nama, a ne u djetetu.

O POPUSTLJIVOM ODGOJU
To je današnja tendencija da se djeci dopušta baš sve. No, ne treba osuđivati te ljude - oni se trude najbolje što znaju, pokušavaju u svojim roditeljskim ulogama biti bolji nego što su njihovi roditelji bili u svojima. Popustljivi roditelji mogu se svrstati u tri skupine. Jedni su neoromantičari koji žele stvoriti mali raj na zemlji u kojem bi svi bili uvijek sretni - što je nemoguće. Takvi roditelji izbjegavaju sukobe jer sukob znači da si loš. Druga skupina roditelja su oni koji slijede put manjeg otpora. To je najčešće u bogatim obiteljima u kojima oba roditelja mnogo rade i kada dođu kući, žele svoj mir. Zato će im dati što god treba, samo da imaju taj neki mir. Treća skupina roditelja su oni odrasli u lošim obiteljima koji su bili jako povrijeđeni. Oni ne žele ponoviti ta iskustva i misle da je sve bolje od vikanja. Roditelji su danas pobrkali želje i potrebe djece. Primjerice, većina djece bila bi savršeno sretna da ih roditelji puste da jedu u nekom restoranu brze prehrane. To je dječja želja, no dječja potreba je imati uravnoteženu i zdravu prehranu. To su dvije različite stvari. Razlika je prilično jasna, no da biste bez poteškoća određivali što je djetetova legitimna želja, a što njegova stvarna potreba, morate imati dobru komunikaciju s njim, a to je često problem.

Tekst: Roditelji.hr
Fotografija: Shutterstock