
Tajna osmijeha djece iz sirotišta u Tanzaniji
Robert Dacešin nedavno se vratio s puta u Tanzaniju gdje je sa svojom djevojkom volontirao u sirotištu Faraja. Upoznao nas je ukratko s uvjetima života ove djece bez roditelja, a dio atmosfere možete pogledati i u videu koji je snimio. Možda neke od vas inspirira da i sami posjete ovu djecu ili im pošalju neke od potrebnih stvari
Drago nam je što na ovaj način možemo ugostiti na našem portalu svjetskog putnika Roberta Dacešina i doznati više o njegovom afričkom putovanju i druženju s djecom u Faraja sirotištu u Tanzaniji. Ovaj svestrani 28-godišnji Banjalučanin magistrirao je ekonomiju na Ekonomskom sveučilištu u Bratislavi, Slovačkoj, a već nekoliko godina se bavi digitalnim marketingom. Pokrenuo je mnogo vlastitih projekata, poput najčitanijeg putopisnog bloga u BiH (Rio priče sa putovanja), prvog interaktivnog turističkog vodiča za grad (Travel mapping), dugo godina radi kao međunarodni teniski sudac gdje je imao priliku suditi najpoznatijim igračima iz svijeta tenisa. Govori 5 stranih jezika i dobitnik je nagrade grada za doprinos razvoju turizmu i sportu u Banjaluci.
Što je bio motiv za odlazak u Tanzaniju, zašto baš na ovo mjesto?
Želja za nečim novim, ali i želja da pomognem. Iskreno, do sada nikad nisam volontirao, tako da je ovo u dobroj mjeri bio šok za mene. Želio sam otkriti kako ovi ljudi zaista žive, te vidjeti ako im na neki način mogu pomoći. Dati svoj doprinos nečemu većem. Na sreću, imao sam veliku podršku tvornice obuće Bema iz Banjaluke koja je pristala donirati koliko god je bilo potrebno novih kožnih cipela za ovu dječicu. Ne mogu vam opisati koliko su oduševljeni bili kada su ih vidjeli.
Kako je izgledala priprema za put u Afriku?
Afrika
je
oduvijek
bila
jedna
od
mojih
želja.
Tu
želju
je
najviše
rasplamsala
jedna
divna
djevojka
iz
Srbije,
Maja
Orihan,
koja
mi
je
pričala
da
je
volontirala
u
jednom
sirotištu
u
Tanzaniji.
Međutim,
sva
ta
njena
priča
o
volontiranju
činila
se
tada
galaksijama
daleko.
Robi,
budi
realan.
Radiš
od
8
do
4.
Od
ponedjeljka
do
petka.
Imaš
18
dana
godišnjeg.
Gdje
ćeš
naći
vrijeme
za
Afriku?
Ali,
nerijetko
se
dogodi
da
ti
život
iskroji
stvari
baš
kako
treba,
samo
ako
si
dovoljno
strpljiv,
te
je
splet
okolnosti
doveo
do
toga
da
počnem
raditi
od
kuće.
Počeo
sam
se
baviti
digitalnim
marketingom.
Sam
sebi
kreiram
dan,
ali
i
financije,
te
se
lakše
mogu
odlučiti
za
ovakvo
putovanje.
Tako
da
je
priprema
u
glavi
počela
već
tada.
Ona
istinska,
nekih
skoro
godinu
dana
kasnije
kada
smo
moja
djevojka
i
ja
kupili
aviokarte
i
shvatili
da
zaista
idemo.
Kakve
su
bile
vaše
prve
reakcije
kad
ste
se
upoznali
s
ovim
domom
za
djecu
i
uvjetima
u
kojima
žive?
Koliko
god
da
se
spremaš
na
volontiranje
u
Africi
i
ono
što
ćeš
tamo
naći,
nije
jednostavno
kad
to
sve
vidiš
uživo.
Kad
shvatiš
da
to
nisu
filmovi
i
stvari
koje
gledaš
po
National
Geographicu,
već
da
je
to
realnost.
Ona
surova.
Tek
kad
kročiš
ovdje,
shvatiš
koliko
smo
mi
zapravo
bogati.
Potpisujem
da
je
Bosna
u
top
20%
svijeta
po
kvalitetu
života.
Nemojte
se
smijati.
Na
stranu
što
mi
ovdje
mislili
i
koliko
hejtali
sustav.
Bosna
je
neka
vrsta
Afrike,
ali
vjerujte
mi,
mnogo
manje
Afrika
od
one
prave.
Ovi
ljudi
nemaju
vode,
struje,
interneta.
Većina
kuća
nema
tepiha.
Asfalt
postoji
samo
u
većim
gradovima.
A
možete
vidjeti
majmune
kako
s
djecom
šeću
ulicama.
Nitko
i
ne
obraća
pažnju
na
njih.
Bez obzira na sav afrički nered i zbrku, oni su jako sretni. Nasmijani. Ali, istinski. Ne provede sate za telefonom, već se igraju na ulici. Nemaju markiranu garderobu, skupe satove, aute i što znam što još što mi percipiramo kao bitno. Vjerojatno mnogi i ne znaju što su ove stvari. Materijalno, puno su iza nas. Emotivno, puno ispred nas.
Što vas je najviše rastužilo vezano za ovu djecu?
Najviše me je potreslo kad sam saznao da mnoga od njih imaju teške bolesti, ali da toga nisu svjesna. Za neke mi kažu da će živjeti možda još nekoliko godina. I to te baš pogodi. Vidiš klinca da se bezbrižno igra sa svojim prijateljima, a ne zna što se događa. Uff.
Kad biste pokušali usporediti ovu afričku djecu bez roditelja s djecom iz naših krajeva koja su zbrinuta po pitanju svega, što biste nam rekli, koje su sličnosti, a koje razlike?
Naša djeca žive kao kraljevi za njih. Mislim da u neku ruku toga i nismo svjesni jer nam je u mentalitetu da se stalno uspoređujemo s Austrijom i Njemačkom koje su tu preko puta, pa onda potenciramo nezadovoljstvo našim svijetom i mislimo kako ništa ovdje ne valja. Ne kažem da je kod nas savršeno, ali Njemačka i Austrija su dvije zemlje. Čitava Afrika živi lošije od nas. Svih 50 zemalja. Možda su neke zemlje poput Nigerije ili Južnoafričke republike ekonomski jače, ali kvaliteta života se ne može usporediti s ovima ovdje. Hrvatska, Bosna, Srbija i sve zemlje bivše Jugoslavije spadaju u top 20% svijeta po kvaliteti života.
Tamo nisam vidio niti jedno dijete da se igra mobilnim telefonom, da ima tablet, čak ni bicikl. Većina djece igra se sa starim krpenim loptama na prašnjavim ulicama, ali ih to ne sprječava da budu sretni.
Tko
vas
je
upoznao
s
pričama
djece?
James Kissuri, s njim smo provodili najviše vremena.
Tko su ljudi koji brinu o djeci i koliko ih je uspješno udomljeno?
Postoji nevladina organizacija koja je zadužena za brigu o djeci koja su Faraja sirotištu u kojem smo mi volontirali. Počeli su sa svega nekoliko djece i danas ih ima oko 200. Tamo spavaju, imaju hranu, igraju se, a ljudi iz ostatka svijeta često dolaze da donesu još neke donacije i malo im uljepšavaju svakodnevicu.
Je
li
istina
da
o
njima
više
brinu
stranci
koji
dolaze
na
volontiranje
te
donatori,
nego
sama
zemlja
u
kojoj
žive.
Koji
je
razlog
tome?
Ovo sirotište, nažalost, nije jedino čak ni u ovom gradu. Životni standard u Tanzaniji je dosta nizak i vlada očito financijski ne može sve njih zbrinuti. Godinama su imali problem s korupcijom, te je tek sada po prvi put, novi predsjednik, bar kako su mi lokalci pričali, stao na kraj tome i radi na infrastrukturnom razvoju i pomoći ugroženima. Ali činjenica je da od države Faraja sirotište ne dobiva gotovo nikakvu pomoć.
Koliko
ste
vremena
proveli
tamo
i
što
je
bio
vaš
zadatak
ili
misija?
Tamo sam proveo jedan tjedan. Posao u biti najviše svodi u provođenju vremena s djecom. Ne postoje neke posebne obaveze tamo, niti te netko uvjetuje da moraš biti s njima određen broj sati i raditi točno određene poslove. Radiš ono što znaš i gdje možeš pomoći. Od kuhanja, učenja djece engleski, igranja s njima, do pranja rublja i pomaganja oko njihove zadaće. Ali ono što naučiš i shvatiš dok si ovdje, je da je svijet u kojem smo mi rođeni mnogo lakši za život nego ovaj gdje žive oni. Da bez obzira na to koliko to suludo zvuči, da smo u usporedbi na čitav svijet, u neku ruku privilegirani što smo rođeni ovdje. Na ovom brdovitom Balkanu. Naravno da ova zemlja ima milijun i jednu manu i da je Bosna europska Afrika, ali kod nas većina ljudi ne mora brinuti o vodi, struji i sličnim stvarima. Kod njih, to je i dan danas svakodnevica.
Namjeravate li se vratiti još koji put na isto mjesto?
Nadam se da da. Posebno bih želio vidjeti malog Davida iz videa koji smo snimili. Jako mi je žao što nisam imao više vremena provesti s njim. Nadam se da ću sljedeći put moći kupiti njegov CD :)
Osjećate li da vas je ovo putovanje promijenilo kao osobu ili bar utjecalo na promjene vaše percepcije svijeta?
Itekako. Ti ljudi nemaju vode, struje, interneta, asfalta… Ali onda vidiš koliko su oni sretni bez svega toga. Nikada nisam vidio toliko siromašne, a sretne djece kao ovdje. A tek kad im posvetiš malo svog vremena. Dobiješ osmijeh koji otapa i glečere po Patagoniji.
Na koji način se bilo tko od nas može uključiti u pomaganje ovoj djeci?
Sve što treba napraviti je stupiti u kontakt s Jamesom Kissurijem (https://www.facebook.com/spur.w.kiss) I to je to. On je zaista sjajna osoba, te ste u prilici da živite s njegovom obitelji, družite se s njima, jedete, te upoznate život te zemlje na istinski način iz prve ruke. Jedini vaš izdatak je aviokarta koja stoji oko 650 eura povratna, ali zaista vrijedi. Sam taj osjećaj kad vidiš koliko je netko sretan što si mu poklonio malo svoje pažnje i koliko si svojim malim dijelom utjecao na njega, vrijedi deset puta više.
Što
biste
poručili
ljudima
koji
pročitaju
ovaj
razgovor
i
pogledaju
video?
Ono što bih zaista želio je da svi koji ovo čitaju shvate koliko malo je potrebno da se ovu djecu učini sretnima. Njima ne trebaju skupe stvari, markirana garderoba ili video igrice. Ako već ne možete otići tamo, što god da im pošaljete, bit će više nego korisno. Posebno pribor za školu. Toga nemaju mnogo. Iako, najviše se razvesele slatkišima.
A ako želite doživjeti ovo iskustvo, onda samo naprijed. Fontana priča koja se krije u ovom mjestu i stvari koje ćete naučiti s ovom djecom, vjerojatno ćete prepričavati svojim unucima jednoga dana, dok vam budu sjedili u krilu.
Razgovarala:
Ivančica
Tarade
Foto
i
video:
Robert
Dacešin
Tagovi: Faraja sirotište, Robert Dacešin, sretna djeca, Tanzanija, volontiranje
Vezano uz temu

Volontirajte na UNICEF-ovoj humanitarnoj utrci Mliječna staza 2019.
UNICEF organizira humanitarnu utrku Mliječna staza 2019. za…

Punoljetnost Dječje kuće Borovje!
Udruga Hrabri telefon proslavila je 18 godina programa…

VIDEO: Pogledajte gdje je sin odveo mamu na putovanje života
Većina nas otvoreno ili u sebi sanja o…

Traže se tete i stričeki za čitanje priča djeci u bolnicama!
Najbolji način da se osjećate bolje i ispunjenije…
Pročitajte i:

Kako protiv stigme: Moj tinejdžer se povjerio da mu se sviđaju dečki!
Odrastanje je proces formiranja identiteta i svih njegovih aspekata, pa tako i rodnog i seksualnog,…

Nakon traumatskog događaja: Kako se nositi sa životom i svojim emocijama?
Unatrag nekoliko mjeseci svjedoci smo i žrtve višestrukih traumatskih događaja i nije važno svjedočimo li…

Znate li koliko soka dnevno smije piti vaš mališan? A mlijeka? Što mu od zdravih pića još možete dati?
Voda je najbolji izbor za piće, ali što još možemo ponuditi djeci a da bude…

Vau, vau, ja bih van: Ove su pasmine idealne za obitelji s djecom!
Psi su idealni kućni ljubimci za obitelji s djecom, no pri izboru svakako treba paziti…