'U ovih šest mjeseci nikada nisam bila tužna kao sada i jedino što me izvlači jest borba za svoju kćer. Sve što smo imale, postigla sam sama bez ičije pomoći i bila sam baš jako ponosna na to... a onda se tog 29. prosinca sve raspalo...  Danas nakon svog redovnog posla na Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice dr. Ivo Pedišić u Sisku (jedno vrijeme je zbog situacije s COVIDOM prebačena na Odjel jedinice intenzivnog liječenja), radim i u Nogometnom klubu Metalac kao fizioterapeut, a vikendima kada se održavaju utakmice, i kao dežurni fizioterapeut. No ne želim da mojoj djevojčici išta fali, ona je svijetla točka u mome životu i zbog nje mi ništa nije teško...', govori nam na samome početku Ana Vukelić, majka sedmogodišnjakinje s kojom živi sama. Njih dvije danas borave u unajmljenom stanu u Sisku, jer je njihov, tek kupljeni i u potpunosti renoviran stan, nakon razornog petrinjskog potresa do daljnjega neupotrebljiv. Naime, zgrada u kojoj su živjeli pripada kulturno povijesnoj cijelini grada Siska te čeka odgovor Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine kako i kada će biti obnovljena. Osim činjenice da tek treba dokazati da su ona i kćerkica uistinu živjeli u tome stanu, i to nepuna dva mjeseca prije potresa, za njega će Ana plaćati kredit idućih 30 godina. Točno tri mjeseca prije katastrofe koja je zadesila Banovinu, riješila je stambeno pitanje za sebe i svoju curicu, mjesec dana posvetila je njegovu uređenju, da bi danas uz mjesečnu ratu kredita, morala izdvajati i dodatan novac za stan u najmu. A da bi to mogla, vrijeme koje bi trebala posvetiti malenoj, većinom provodi boreći se dodatno za njihovu egzistenciju.

'Nas dvije živimo isključivo od moje plaće od koje sada mjesečno izdvajam 3000 kuna za kredit za stan iz kojega smo iselile i 1700 kuna za najam stana u kojem trenutno živimo. Morala bih plaćati još 1000 kuna više da mi Grad Sisak ne subvencionira smještaj u tom iznosu. Ja sam se zapravo nadala da ćemo dobiti pravo na privremeni smještaj u nekoj od stambenih jedinica u državnom vlasništvu, no iz Središnjeg državnog ureda su me obavijestili da na predmetnom području nema na raspolaganju niti jedna slobodna stambena jedinica', priča nam Ana, koja unatoč svemu nije izgubila vjeru u bolje sutra. I dok ne krije da joj je iznimno teško pričati o tome kako je njima, svjesna da mnogi ljudi, ne samo u tom kraju već i bilo gdje u Hrvatskoj teško žive, otkriva da je odlučila sve podijeliti s nama tek na nagovor prijatelja. S obzirom na to da svakodnevno pomaže ljudima kroz svoj posao, da se nakon samog potresa prvo brinula za druge... ovo je situacija koja ju je dovela do zida i dalje ne može sama. 

stan-s-crvenom-naljepnicom-kredit-i-podstanarstvo-potres-u-sisku-pomoc-foto
1/14
stan-s-crvenom-naljepnicom-kredit-i-podstanarstvo-potres-u-sisku-pomoc-foto
Vidi galeriju
Ljubav se množi kada se dijeli, a tako je i s gestama dobrih ljudi, koji su spremni pomoći barem nekome od mnogih na području Banovine, kojima je i šest mjeseci od potresa itekako potrebna njihova pomoć. Mi smo pronašli mamu Anu, koja uz brigu o sedmogodišnjoj kćeri radi čak dva posla da bi na kraju mjeseca uspjele spojiti kraj s krajem. Donosimo vam njihovu priču, ali i kako im pomoći ako ste u mogućnosti i to poželite. Vjerujte nam, one će itekako to znati cijeniti!


I u vrijeme dvaju snažnih potresa 28. prosinca pa tako i dan kasnije kada ih je zatresao onaj jačine 6,2 stupnja po Richteru, Ana je radila u sisačkoj bolnici, a tek kasno navečer imala je priliku zagrliti svoje prestrašeno dijete. 

'Nakon prva dva jača potresa naš je stan zadobio pukotine na zidovima te sam zaključila da su to minimalna oštećenja i da ćemo ih popraviti na proljeće. Sutradan sam, baš kao i toga dana, od 7 ujutro radila. U to vrijeme bila sam angažirana na Odjelu jedinice intenzivnog liječenja zbog situacije s COVIDOM, koja je bila jako teška. Pripreme prije samog ulaska na taj najteži odjel sisačke bolnice, uključivale su oblačenje odijela za zaštitu. Vrijeme koje smo radeći mogli provesti tamo bilo je ograničeno, tako da sam neposredno prije potresa izašla van, provela dekontaminaciju da bih mogla otići raditi na drugi odjel. Bilo je 12:19 kada nas je zatresao snažan potres... još uvijek sam u društvu kolega bila na odjelu JIL-a i u tom trenutku se doslovno razdvojila zgrada kirurgije, otvorio se pod pod nama i vidio odjel ispod nas... a onda se zgrada ponovno spojila. Nešto toliko zatrašujuće da je teško uopće riječima opisati... Nastao je sveopći kaos, svi smo počeli izlaziti iz zgrade jer nismo znali što se to zapravo događa. Ljudi su panično pokušavali dobiti svoje bližnje putem telefona i u tom trenutku shvaćam da su sve telefonske linije u prekidu. Pokušavajući doznati što mi je s kćeri, kako su naši najbliži, nekim čudom mi je zazvonio mobitel te sam saznala da mi je kćer na sigurnom sa ostatkom moje obitelji. Ubrzo nakon toga uslijedio je poziv moje drage prijateljice, koja mi je kazala da više nemam stan, na što sam joj odgovorila da to nije važno jer ja ionako s kolegama moram evakuirati pacijente iz bolnice, koja je jako stradala. Uz pomoć volontera i mnogih  medicinskih djelatnika iz cijele Hrvatske, uspjeli smo evakuirati sve ljude s odjela. Toga smo dana svi radili do kasno navečer, a sve što sam željela, kada sam došla kod svojih, bilo je zagrliti svoje dijete. Već sutradan ona je s mojom sestrom otišla na sigurno, a ja sam tek 5. dan od potresa uspjela ući u naš stan i uzeti najpotrebnije stvari. A onda sam tek trebala kćeri reći što nam se uistinu dogodilo i da se ne vraćamo kući. Jako puno smo razgovarale o svemu, a osim doma, ona je izgubila i svoju školu, koja je također jako stradala u potresu. Sve su to preteške situacije za jedno dijete, no dala sam i dajem sve od sebe da ona nema traume i da se što lakše privikne na novonastale okolnosti', ispričala nam je Ana, koja je inače 11 godina radila u Klinici za dječje bolesti Zagreb - Klaićeva i to na Odjelu jedinice za intenzivno liječenje. Uz rad je završila i preddiplomski studij fizioterapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, te od 2016. radi u Sisku.  

Vrijedna i požrtvovna mama, sada ipak treba vašu i našu pomoć. Svi koji želite i imate mogućnosti odvojiti nešto za Anu i njezinu kćer, možete to učiniti uplatom na sljedeći račun: 

Ana Vukelić
HR2224840083218088346
SWIFT: RZBHHR2X

Hvala vam od srca!

Tekst: Josipa Scotti Čavlina
Foto: privatni album