Monika Dubravčić, majka djeteta s ADHD-om

Srce mi se slamalo kada bi mi rekao: ‘Mama, ja ću se popraviti”

Što je proživljavala kada je njezinom sinu Alexu dijagnosticiran ADHD, ispričala je mama Monika Dubravčić koja tvrdi da ovaj poremećaj i danas društvo teško prihvaća. No njezin je sin danas 15-godišnji odlikaš uzornog vladanja, uspješan sportaš i tinejdžer s izraženim karakterom

Čari majčinstva 45-godišnja Monika Dubravčić iskusila je prvi put prije 15 godina, kada je rodila Axela. Dvije godine poslije na svijet je donijela djevojčicu Zoe, a obitelji se nakon tri godine pridružio i danas desetogodišnji Jonathan. Roditeljstvo je samo po sebi izazovno, a za obitelj Dubravčić prava avantura počela je kada je Axel krenuo u osnovnu školu te mu je dijagnosticiran ADHD. Put do dijagnoze poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje nije bio lak. Dječak kojemu je potvrđena iznadprosječna inteligencija neprestano je zapadao u probleme i sukobe s učenicima i nastavnicima. Problemi su eskalirali do te mjere da je mama Monika morala staviti svoju karijeru u drugi plan kako bi u svakom trenutku bila na raspolaganju Axelu i pomogla mu izići iz nimalo jednostavnih situacija. Danas 15-godišnji Axel s osmijehom na licu pokazuje svjedodžbu o završetku osnovne škole punu odličnih ocjena, a posebno je ponosan na dobivenu pohvalnicu za uzorno vladanje. Njegov uspjeh slavi cijela obitelj, a posebno se veseli brižna mama Monika koja opisuje što su sve prošli kako bi danas njezin sin bio sretan i ispunjen tinejdžer s mnogo planova za budućnost.

Kada ste posumnjali da Axel ima ADHD?
Prve naznake vidjeli smo već u vrtiću. Axel se teško prilagođavao, no mislili smo da je samo riječ o teškoj prilagodbi na novu okolinu, prijatelje, odgojitelje… Iako je sve izgledalo bezazleno, potražili smo stručno mišljenje i psihologinja nas je uvjerila kako je s našim djetetom sve u redu te da je to uobičajena pojava. Objasnila nam je da se neka djeca brže i lakše prilagođavaju novim fazama u životu, a neka teže i sporije te da će vrijeme odraditi svoje. Da to nije bio naš slučaj, uvjerili smo se kada je Axel imao pet ili šest godina kada su došle nove odgojiteljice. Tada su počeli prvi veći problemi. Axel je znao verbalno iznimno burno reagirati prema djeci i odgojiteljicama, a ponekad je svoju ljutnju ili nezadovoljstvo izražavao i fizički pa bi se upuštao u svađu koja bi rezultirala fizičkim obračunom.

Kada ste dobili stručno objašnjenje za Axelovo stanje? Kada ste dobili potvrdu da vaš sin ima ADHD?
Odgovor je, usudila bih se reći, poprilično kompliciran. Naime, kada imate dijete koje je, nažalost, bolesno i njegovo se teško stanje može vidjeti, okolina uglavnom, što je sasvim razumljivo i očekivano, suosjeća s djetetom i njegovom obitelji. Ljudi nastoje razumjeti što se događa i pomoći koliko je to u njihovoj moći. No kada imate dijete poput Axela koje djeluje potpuno zdravo jer njegove poteškoće nisu tjelesne, ali danas znamo da nisu ni male ni bezazlene, teško nailazite na razumijevanje okoline i pomoć sustava. Službenu dijagnozu dobili smo isključivo zahvaljujući našoj upornosti. Suprug Tomislav naučio me da se o svemu treba razgovarati i da se svi problemi, koliko god bili mali ili veliki, moraju odmah rješavati. Tako smo počeli kucati na vrata raznih službenih institucija, a potom i liječničkih ustanova za koje smo bili uvjereni da nam mogu pomoći, a sve kako bismo shvatili što je našem djetetu te doznali kako mu možemo pomoći.

Kome ste se prvom obratili za pomoć?
Dobili smo preporuku za Psihološki centar Sever i ondje su mu napravili prvo psihološko ispitivanje. Stručnjaci su se složili da Axelov kognitivni razvoj, koji je bio natprosječan za šestogodišnje dijete, ne prati njegovo emocionalno stanje. Objasnili su nam da u tome dolazi do nesrazmjera te da je zato tako impulzivan.

Koji je bio vaš sljedeći korak u traženju pomoći za vaše dijete?
Kako smo već iskusili da Axel teško prihvaća nove razvojne faze u životu, a upisali smo ga u osnovnu školu, odmah na početku školske godine podijelili smo našu zabrinutost sa stručnim vodstvom škole, otkrili im dijagnozu koju smo dobili i tražili daljnje smjernice. Oni su nas uvjerili da nema razloga za zabrinutost te da se znaju nositi s izazovnim situacijama, pa će tako i s ovom, naravno, ako do nje uopće dođe.

Kako je izgledalo razdoblje osnovne škole? Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se susretali Axel i vi?
Axel je već drugi ili treći dan počeo pružati otpor prema školi. Nije želio komunicirati s učiteljicom, a već nakon prvog tjedna nastave bili smo u uredu pedagoginje jer je Axel gurnuo dečkića iz razreda i maleni je zadobio potres mozga. To nas je strašno pogodilo jer ne podržavamo nijedan oblik nasilja. Odmah smo razgovarali s roditeljima, uvjerili se da je dijete u redu, koliko je to moguće u tim okolnostima. Jednostavno nismo znali što nam je činiti. Gledali smo u Axela i nismo vjerovali da se sve to događa. Od tog trenutka proglašen je kompliciranim djetetom, nasilnikom, čudakom… Mi smo dobili etiketu roditelja koji ne znaju sa svojim djetetom, koji su u školu upisali bezobrazno i neodgojeno dijete. I tada je počela naša kalvarija.

Kako je škola reagirala na taj incident?
Čim smo se uvjerili da se dijete dobro oporavlja, javili smo se pedagoginji kako bismo vidjeli što ćemo dalje činiti. Sastanak je trajao više od sat vremena i iz njezina ureda ispraćena sam s riječima "da sam loša majka", "da sam Axela loše odgojila" i "da se pripremim jer će očito postati delinkvent i zlo ovog društva", a potom je optužila vrtić da nije reagirao na prve naznake problema. Sjećam se da sam tog dana plakala kao kišna godina. Naravno da su me zaboljele njezine riječi jer nijedna majka ne želi čuti to što je ona meni izgovorila, a još me više zabrinjavalo to što nemamo nikakvo rješenje na vidiku. Axel ne može prekinuti školovanje, a u njegovoj školi nemamo zdravu komunikaciju.

Nisu vam ponudili baš nikakvo rješenje?
Predložili su nam da potražimo neku specijaliziranu školu uz objašnjenje da oni nisu obučeni za rad s 'takvom' djecom. Čak sam razmišljala o tome da ga sama podučavam kod kuće, no to zakonski u Hrvatskoj nije moguće. Kada su nas upozorili da će sljedeći put kada će Axel imati 'ispad' morati zvati policiju, postigli smo prvi dogovor sa školom. Naime, suprug i ja predložili smo da ćemo naizmjenice dežurati ispred škole tako da u slučaju 'ispada' ne zovu policiju nego nas, a mi ćemo dalje poduzimati potrebne korake.

Kako se to odrazilo na vaš posao, obiteljski život?
Prestala sam raditi jer jednostavno više nije bilo moguće pomiriti ta dva područja života. Nisam mogla u isto vrijeme biti na poslu i dežurati ispred škole. Život nam je na neki način stao. Živjeli smo iz dana u dan i nismo znali što nas čeka.

Je li Axel tijekom osnovne škole dobivao psihološku ili kakvu drugu vrstu pomoći?
Naravno, ali nije ju osigurala škola. Nisu imali ni psihologa, što mi je i danas nevjerojatno. Axel je najbolje reagirao na terapiju neurofeedback u Centru za psihološke tretmane Mens Sana. Osim toga, dva puta tjedno vodili smo ga na grupne razgovore u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež, a velika podrška bio nam je i Centar za rehabilitaciju ERF-a. Što su nam god stručnjaci predlagali da bi mu moglo pomoći, to smo istražili, a potom i pokušali. Uza sve to i sami smo proučavali dosta stručne literature kako bismo mu olakšali svakodnevicu. U našoj obitelji općenito mnogo razgovaramo o svemu te kod nas nema zabranjenih tema pa smo i s Axelom, kao i sa Zoe i Jonathanom, otvoreno razgovarali o svemu.

Danas je Alex uspješan sportaš i tinejdžer s izraženim karakterom

Kako je on sve to prihvaćao?
Svega je bio svjestan. I sam me često znao pitao što nije u redu s njim, zašto tako reagira ili kada će to prestati jer ne želi raditi to što radi.

Što vam je bilo najteže čuti?
Kada bi mi rekao: "Mama ja ću se popraviti, vidjet ćeš." Srce mi se slamalo jer sam znala da ništa ne radi planirano ni zlonamjerno, a poslije sam se uvjerila ni svjesno.

Kakav ste imali odnos s roditeljima djece koja su pohađala nastavu s Axelom? Kako su oni prihvaćali njegove ispade i fizičke nasrtaje?
Dugo smo bili glavna tema po školskim hodnicima. Kada smo uvidjeli da se situacija ne poboljšava nego je iz dana u dan sve teža, zamolili smo učiteljicu da sazove roditeljski sastanak kako bismo se obratili roditeljima i upoznali ih detaljnije s našom situacijom te ih zamolili za razumijevanje i strpljenje. Iako se učiteljica dugo opirala tome, uspjeli smo u tom naumu. Sjećam se da sam tog dana imala toliku tremu da je uglavnom suprug govorio i nakon što je rekao sve što je želio reći, roditelji su bili zatečeni. Neki su čak i zaplakali jer nisu mogli vjerovati što sve proživljavamo. Neki su nam samo stisnuli ruku i čestitali na upornosti, ljubavi, požrtvovnosti… To nam je bio još jedan pokazatelj da probleme ne treba gurati pod tepih nego o njima treba govoriti. Koliko god nam je to iskustvo bilo mučno, donijelo nam je samo dobro.

U kojem smislu dobro?
U jednom nam je trenutku jedan roditelj dobronamjerno rekao kako vjeruje da bi za Axela bilo dobro da ide u razred s manje učenika. Budući da se i nama svidjela ta ideja, odlučili smo je realizirati, a sve je uspio organizirati i provesti naš prijatelj Damir čija kći ide s Axelom u razred. Koliko god je to bilo na neki način ponižavajuće, da moramo prikupljati potpise roditelja koji pristaju da njihova djeca idu s Axelom u razred, toliko je to bilo dobro za naše dijete. Skupili smo 25 potpisa i formirali 3.c razred i od tog je trenutka sve krenulo nabolje. I danas sam zahvalna tim roditeljima na razumijevanju i vjeri u naše dijete.

Kažete da ste u većini slučajeva slušali savjete liječnika i stručnjaka, no je li bilo trenutaka kada ste se oglušili?
Jednom su nam predlagali da pokušamo s Concertom. Taj je lijek na lošem glasu kao iznimno opasan, tema je brojnih polemika u Americi i nije nam dolazilo u obzir davati djetetu lijekove za smirenje.

Jeste li ikada sebe okrivljavali za Axelovo stanje?
Nakon što vam stručna osoba kaže da niste dobra majka, naravno da pomislite kako nešto pogrešno radite. Na neki način povjerujete da niste dovoljno dobar roditelj. Kada su Axelovi problemi sa školom bili na vrhuncu, već sam rodila Zoe, a potom i Jonathana pa su samim time i strahovi rasli. S druge strane, razumijem i ljude koji smatraju da sve polazi od roditelja jer, realno, koliko odgovorno može biti dijete od sedam godina? Nema tu točnog ili netočnog odgovora. Jednostavno je tako kako jest. Vjerujte mi kako nijedan roditelj ne želi da njegovo dijete ima problem kojem ne zna ime ili potencijalni 'lijek'.

Koliko je društvo informirano o ADHD-u?
O ADHD-u se malo govori. Uglavnom ga pripisuju djeci, no dijagnosticira se i odraslim osobama. Da ne nabrajam brojne zablude, samo ću reći da postoji još mnogo nepoznanica, ali ADHD je i dalje neshvaćen i teško prihvaćen u društvu.

Kažete da ste sretni jer ste imali pomoć i podršku obitelji i prijatelja. Koliko znači takva podrška?
Prije svega sam sretna što mi je suprug Tomislav veliki oslonac. Nas dvoje imamo jednake poglede na život. Od njega sam naučila da o problemima i poteškoćama treba razgovarati, a naši prijatelji i okolina to su mi samo potvrdili. Ne treba se sramiti reći da postoji problem, tražiti pomoć. U konačnici, ako govorimo o djeci, to nam je i dužnost.

Rekli ste da vas je Axelov ADHD dodatno povezao kao obitelj.
Vjerujem da to zvuči pomalo čudno i čak se čini nevjerojatnim, no sada znamo koliko smo jaki kao roditelji i kao obitelj.

Znači li to da se ne pribojavate Axelova polaska u srednju školu i mogućih poteškoća?
Axel je odabrao gimnaziju, željno čeka rezultate i veseli se svemu što dolazi. Zna da smo tu za njega što god treba.

Kako je Axel danas?
Danas je uspješan sportaš i tinejdžer s izraženim karakterom te potrebom da izrazi svoj stav i mišljenje, pogotovo kada smatra da je počinjena neka nepravda. Činjenica da je prošao osmi razred s odličnim uspjehom te dobio pohvalnicu govori koliko je truda i rada uložio u sebe i svoj razvoj.

Kada danas razmišljate o svemu, kako tumačite Axelovo stanje?Vjerujem kako Axelu samo treba više vremena da se prilagodi društvu te njegovim zahtjevima i normama. A moramo se složiti da su ti zahtjevi s godinama sve veći. Ne volim koristiti riječ bolest ili poremećaj, to mi jednostavno ne ide uz našeg sina.

Napisali ste knjigu 'Djeca sa sanjivim očima'. Što ste njome željeli poručiti?
Nažalost, knjiga još nije u potpunosti zaživjela, još je samo neka vrsta moje terapije, a njome sam željela poručiti da koliko god problem bio velik, činio se bezizlaznim, voljom i upornošću doći će i ona najmanja postignuća. I ono što je iznimno važno – ako pričate o problemu, niste sami. To je jedna od važnijih poruka knjige.

Tekst: Jadranka Rihtarić
Fotografija: Robert Gašpert

Tagovi: , , , ,

Vezano uz temu

motivacija za učenje

'Ne znam ima li moje dijete poremećaj pažnje ili jednostavno nije motivirano na učenje?!'

Roditelji svaklodnevno po povratku djeteta iz škole postavljaju…

Martina Bijonda: 'I danas pamtim dan kada sam rodila u 27. tjednu trudnoće'

Nakon dva spontana pobačaja, Zagrepčanka Martina Bijonda u…

Marin Čilić

Marin Čilić: 'Otkako sam tata, srce mi je puno'

Iako je ostvario izniman sportski uspjeh i nanizao…

dijete s ADHD-om

Sve što trebate znati o ADHD-u otkriva stručnjakinja u velikom vodiču

Ovaj članak pomoći će roditeljima koji “tapkaju u…

Pročitajte i:

bebin pupak

Neka vas ne plaši pupčani bataljak: Pravilnom njegom do zacijeljenog pupka

Mnogim je roditeljima, nakon što bebu donesu iz rodilišta, najstrašnija stvar s kojom se trebaju…

tjelesni dodir i bebe

Bebina reakcija na dodir ovisi o emotivnoj uključenosti roditelja

Novo je istraživanje pokazalo da bebe ne doživljavaju svaki nježan dodir roditelja na jednak način.…

dijete s visokom temperaturom

Povišena temperatura kod djece: Kako i kada je spuštati, a kada potražiti stručnu pomoć?

Ima li razloga za paniku kada stavite toplomjer djetetu i ugledate da pokazuje iznad 38,5…

beba i motorika

Razvojne faze beba i kada bi trebalo obratiti se pedijatru

Svaka se beba razvija svojim tempom i nije problem ako kasni u jednoj stvari, ali…