Što dulje traju mjere socijalnog distanciranja zbog pandemije koronavirusa,  mnogi roditelji primjećuju kako se djeca sve više vraćaju navikama koje su imali kad su bili mlađi, primjericesisanju prsta ili mokrenju u krevet, a kod nekih se ponovno javljaju tantrumi (nastupi bijesa). Ovakva ponašanja, kažu psiholozi, nisu razlog za uzbunu, jer je mnogima ova regresija mehanizam kojim se suočavaju s neizvjesnošću i stresom.

Dakle, regresija je normalna reakcija na stres, a to što se dijete ponovno ponaša kao beba, ne znači da niste uspjeli kao roditelj. Pa i prije ove krize -  primjerice, kada u obitelj stiže brat ili sestra – uobičajena su bila regresijska ponašanja. Ljudi svih dobnih skupina, ne samo djeca, mogu se vratiti nekim starim i poznatim mehanizmima suočavanja sa stresom u ovakvim okolnostima.

Doživljavanje ovog seizmičkog pomaka u našim svjetovima kod mnogih je od nas uključilo mode

za  preživljavanje. Naša psihička

energija preusmjerena je iz moždanih funkcija više razine na pokušaj suočavanja

s krizom i tako – iz dana u dan.

Dijete svjesno ili nesvjesno može regresirati kako bi dobilo više roditeljske pažnje ili da bi steklo kontrolu nad svojim životom, no sada nije vrijeme za pretjeranu roditeljsku disciplinu.

Sada je vrijeme za još više strpljenja prema djeci, osobito ako pokazuju regresivna ponašanja, što je znak da su preopterećeni, da se teško nose sa situacijom, zbog čega možete očekivati da se s nekim zadacima, koje su do sada bez problema izvršavali, sada teško nose. Mnoga se djeca, ustvari, ne znaju verbalno izraziti o onome što ih muči, pa – umjesto riječima – pokazuju to ponašanjem. Kako pomoći djetetu, tj. povećati njegove unutarnje resurse uz pomoć kojih će se izboriti protiv ove krize? Verbalnim uvjeravanjem! Ono mora znati da je voljeno, bez obzira što sada možda opet mokri u krevet ili siše palac, no nije dovoljno da dijete to osjeti ili pretpostavlja – recite mu to riječima. Mnoga djeca će u sebi skrivati osjećaje prije nego ih verbaliziraju. Neka ih neće nikada znati izraziti, no zato su tu roditelji da ih prepoznaju. Potaknite ih da vam se otvore, da verbaliziraju ono što ih muči, dajte djetetu priliku da djeluje kroz osjećaje koji pokreću njegovo ponašanje.

Budite dobri i prema sebi. Ljudski je priznati da vam i ide na živce što se ponovno morate suočavati s problemom za kojeg ste mislili da je iza vas. Nemojte zbog toga biti strogi prema sebi ili imati grižnju savjest; ako vam je teško (a znamo da ste umorni od svega!), ne ustručavajte se potražiti pomoć: od ostalih ukućana ili stručnjaka.

Tekst: D. P.
Fotografija: Profimedia