Nacionalni pozivni centar danas obilježava 7. godina djelovanja. Osnovan je 16. srpnja 2013. godine kao projekt Udruge za podršku žrtvama i svjedocima, a u suradnji s Ministarstvom pravosuđa i Programom Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP). Hrvatska je time postala peta europska zemlja koja je uvela besplatan europski standardizirani broj za pružanje podrške žrtvama i svjedocima. Postojanje Nacionalnog pozivnog centra i 116 006 broja od iznimne je važnosti za sustav podrške žrtvama kaznenih djela i prekršaja, pogotovo za žrtve nasilja u obitelji koje najčešće kontaktiraju liniju te traže pomoć. Povodom obilježavanja 7. rođendana Nacionalnog pozivnog centra, u kampanju su se uključili i neka poznata imena. Shvaćajući kako neke uloge biramo sami, Ida Prester i Tomislav Jelinčić poslali su poruku onima koji svoje uloge nisu birali – žrtvama kaznenih djela i prekršaja. Zajedno su im poručili: "Niste sami! Budi najhrabrija/najhrabriji i nazovi 116 006!“

Žrtve kaznenih djela i prekršaja, osim doživljene nepravde, često trpe i niz fizičkih, psihičkih, socijalnih i ekonomskih posljedica i imaju pravo na pomoć i podršku u suočavanju s izazovima situacije koju nisu birali. Pružanje podrške svakim radnim danom uvelike je olakšano aktivnim i nesebičnim angažmanom posebno educiranih volontera i volonterki. Do sada je u Nacionalnom pozivnom centru volontiralo 220 volontera i volonterki koji su odradili više od 38 000 volonterskih sati unutar kojih je pomoć pružena u gotovo 10 000 slučajeva.

Kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa, ali i potresom u Zagrebu, samo je povećala broj ljudi kojima je podrška potrebna. Da se porast nasilja, uistinu, događa u obiteljima, potvrdila nam je i prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinički psiholog i psihoterapeut, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, u velikom intrevjuu kojeg možete pročitati OVDJE.

"Organizacije diljem svijeta aktualno upozoravaju na “epidemiju zlostavljanja" do koje bi moglo doći uslijed mjera fizičkog distanciranja,  jer se djeci i mladima, kao naročito ranjivim skupinama, a u aktualnoj situaciji smanjuje mogućnost povjeravanja drugim odraslim osobama u koje imaju povjerenja, a potencijalno dolazi i do osjećaja bespomoćnosti kod žrtava, jer “nemaju kamo pobjeći". Stoga je velika odgovornost na svima da reagiraju. Vrijeme je za građansku hrabrost i osobnu odgovornost okoline (susjedi, drugi roditelji, bake, djedovi,…) u obavještavanju sustava i osiguravanju zaštite najranjivijih", poručila je, između ostalog, u intrevjuu prof. Buljan-Flander, ali i upozorila na brojne druge probleme s kojima se suočavaju obitelji zbog pandemije i velikog potreba u Zagrebu.

"Svakodnevno komuniciramo s roditeljima i djecom koja su doživjela neki oblik traume i koji su već uključeni u naš tretman, vodeći računa o njihovim potrebama i emocionalnom stanju. Potresi koji su se dogodili u Zagrebu, u vrijeme zdravstvene krize, doprinijeli su i tome da našu pomoć potraže u većem obimu i naši pacijenti, ali i obitelji djece koja ranije nisu bila u tretmanu Poliklinike. U većini slučajeva, radi se o savjetima kako s djecom razgovarati o onome što doživljavaju, strahovima, brigama, anksioznosti, te usmjeravamo roditelje kako im pomoći i podržati ih, koje su očekivane reakcije kod djece ovisno o dobi, kako s djetetom razgovarati pandemiji, o bolesti, kako objasniti izolaciju ali i na koji način organizirati svakodnevicu u kojoj djeca prate nastavu putem televizijskih programa, a roditelji rade od kuće. Očekivano, savjetovali smo i roditelje kada je riječ o stresnim reakcijama kod djece, teškoćama u prilagodbi na sadašnje okolnosti, ali nažalost, i poteškoćama koje proizlaze iz narušenih odnosa razvedenih roditelja, koji ne surađuju u ovo vrijeme kada ih dijete treba oboje više nego ikada kako bi se osjećalo sigurno i zaštićeno", rekla je ova stručnjakinja.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock