Autoritativni i autoritarni stil pojmovi su koje roditelji često znaju brkati, no razlike između ta dva stila su velike. Jedan je, usudila bih se reći, lakši i u relativno kratko vrijeme se s njim može postići poslušnost kod djece, dok je drugi teži, zahtjevniji te iziskuje puno strpljenja te bespogovorna poslušnost nije nešto što je rezultat ovog odgojnog stila. Pa onda ništa lakše za odabrati, poveselit će se roditelji. No prvi pristup će odgojiti djecu koja su pasivna, oprezna, nesigurna, nepovjerljiva, loše se nose s problemima i brzo odustaju, ne slijede svoje, već tuđe ideje, dok će drugi pristup razviti samopouzdanu i odgovornu djecu koja znaju razmišljati svojom glavom. Dječja (ne)poslušnostRoditelji se znaju pohvaliti i reći kako su oni „autoritet svojoj djeci“, kako su njihova djeca poslušna i nekad je dovoljno samo da ih strogo pogledaju da djeca shvate da su prekršili neko pravilo ili da odmah bez pogovora izvrše neki zadatak. Međutim, to što oni definiraju kao autoritet zapravo je autoritarni stil odgoja. Autoritarni stil odgoja karakteriziraju kruto postavljene granice i pravila koja se uspostavljaju uglavnom uz pomoć kazni, prijetnji i kritiziranja. Takvi roditelji obično postavljaju velika očekivanja i zahtjeve pred djecu pri čemu obično ne pružaju dovoljno podrške i emocionalne topline. Najvažnije im je uspostavljanje reda i poslušnost od strane djeteta. Često misle da oni baš uvijek znaju što je najbolje za njihovo dijete i ne ostavljaju mu previše prostora za izbor. Roditelji smatraju da dijete treba snositi posljedice za nepoštivanje određenih granica i pravila, ali je zapravo vrlo upitno je li u tom slučaju riječ o istinskom poštivanju roditelja ili se djeca nauče bojati posljedica tj. kazne? Kako bih Vam pojasnila na što točno mislim slikovito ću prikazati jednim banalnim primjerom. Što mislite da bi bilo bolje: da vozač stane kad je na semaforu crveno svijetlo zato što se boji kazne za počinjeni prekršaj ili zato što smatra da je to opasno i ugrožava i njega i druge sudionike u prometu? Kako strah od roditelja djeluje na djecuSve to vodi k stvaranju odnosa nadređenosti i podređenosti što u konačnici djetetu stvara strah od roditelja. A kako strah djeluje na sam odnos? Kakav biste vi odnos imali s nekim koga se bojite? Biste li mogli imati iskren odnos? Biste li se htjeli i mogli povjeriti toj osobi? Očekujete li da će se dijete drugačije ponašati samo zato što se u ovom slučaju radi o njegovim roditeljima? Takav način odgoja zapravo „slama“ dijete te se u cilju obrane granica i pravila uspostavljenih od strane roditelja prelaze osobne granice djeteta. Poznate su nam rečenice poput: „Bit će onako kako ja kažem ili nikako“, „Dok si pod mojim krovom, slušat ćeš mene!“, „Ako to ne napraviš istog trena, loše ti se piše“ i sl. Sve to kod djece stvara osjećaj nesigurnosti i brige kako udovoljiti roditeljima jer ih stalno proganja osjećaj da nisu dovoljno dobra. Iz razloga što roditelji „baš uvijek znaju što je najbolje za njihovu djecu“, ta djeca ne dobiju priliku izraziti svoje mišljenje i svoje emocije, izboriti se za neku svoju želju ili potrebu. Dati djetetu priliku da u nekim slučajevima samo izabere u skladu sa svojom dobi i zrelošću, prilika ja da nauči samo donositi odluke, riješavati probleme i preuzimati odgovornost. Roditelji bi htjeli poslušnu djecu, a kasnije kad odrastu onda bi najednom htjeli da ta ista djeca nekom čarolijom postanu samostalna, odgovorna, da vjeruju u sebe i da se znaju izboriti i zauzeti za sebe. A kako kad nisu imala priliku učiti kako se to radi jer bi svaki put u startu „ubili“ njihovu prirodnu želju da se zauzmu za sebe, da izraze svoje mišljenje, svoj stav i želju. Rečenice kao što su „Ti možeš reći što god, ali u konačnici će biti onako kako ja kažem“ blokiraju bilo kakav daljnji dijalog dok je davanje prilike djetetu da slobodno izrazi ono što želi - početak razgovora.
razlika-izmedu-autoriteta-straha-od-roditelja
, Image: 182851631, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Caia Image
Roditelji koji primjenjuju takav stil odgoja kao dokaz uspješnosti navode neke vidljive rezultate – poslušnu i pristojnu djecu koja su često i dobri učenici. Takvi roditelji pomalo podrugljivo gledaju na roditelje koji su, rekla bih, otišli u drugu krajnost, na način da bez ikakvog kriterija ispunjavaju sve djetetove želje i iscrpljuju se u dugotrajnim pregovorima s djecom te će reći: „Zar bih trebao/la dopustiti da mi dijete tako 'skače po glavi' i vodi glavnu riječ u obitelji“.To je stil odgoja na kojem su odrasle prethodne generacije i „što nam fali?“, čut ćete često poklonike ovog stila. No, razvojem društva i društvenih znanosti pa tako zahvaljujući i boljem poznavanju dječje psihologije spoznali smo da postoje i drugi načini. Može li drugačije?Uspostaviti pravi autoritet ne znači da se dijete boji svojih roditelja. Moguće je uspostaviti kontrolu i imati zahtjeve i očekivanja prema svojoj djeci, ali na način da uvažavamo dijete, njegove potrebe i želje (što ne treba izjednačavati s tim da ćemo uvijek i udovoljiti djetetovoj želji). Treba imati na umu da je jako važno razlikovati što su djetetove potrebe, a što njegove želje. Važno je da razgovaramo s njim, da ga zaista i čujemo i dopustimo da izrazi svoje misli i svoje emocije. U komunikaciji trebamo biti jasni, iskreni i otvoreni. Neke rečenice koje nam pomažu u otvorenoj komunikaciji su: „Voljela bih da mi objasniš zašto ti je to tako važno.; „Razumijem da si tužan zbog toga, ali ne mogu ti to dopustiti zato što...“; „Ne slažem se s tim u potpunosti, ali ako ti taj način više odgovara, možeš pokušati.“ Ne treba kritizirati dijete već mu ukazati na ponašanje koje nam smeta ili smatramo da je neprimjereno te sugerirati koje ponašanje očekujemo od njega. Npr. „Ljuti me kad se tako ponašaš jer... Kako ti zvuči da umjesto toga napraviš.... Ili i ti imaš neku drugu ideju/prijedlog?“. Zahtjevi i očekivanja od djece pritom bi trebali biti popraćeni emocionalnom toplinom i podrškom.Roditelji često misle da je suprostavljanje djece usmjereno direktno protiv njih, da su djeca namjerno neposlušna da bi njima „napakostila“. Ne kažem da se to ponekad ne događa, ali to su one situacije kad su stvari krenule u krivom smjeru i kad dijete na taj način šalje signale da su njegove osobne granice narušene. Govorim o onim svakodnevnim „borbama“ djeteta da napravi stvari kako bi ono željelo, a to je nešto što čini sastavni dio normalnog razvoja i odrastanja. Jednom mi se jedna baka požalila na svoju kćer da nije dobar roditelj jer ne zna postaviti granice svom djetetu. Kad sam ju upitala zbog čega to misli, njezin argument je bio da je dijete neposlušno, krši neka pravila i negoduje protiv njih. Moj odgovor je bio da može biti sretna što ima psihički zdravo i pozitivno unuče i kćer koja mu omogućava normalan razvoj. Granice nisu neka čvrsta pravocrtna struktura koja se jednom postavi i onda kao rezultat dobro postavljene granice dobijemo dijete koje više nikad ne krši pravila i ne prekoračuje granice. Potrebno je mnogo strpljenja i ponavljanja jer je djeci potrebno vrijeme da upoznaju granice roditelja i pravila koja se onda često i mijenjaju u skladu s dobi djeteta. S druge strane, takvi roditelji su u stanju prepoznati i priznati svoje greške koje se neminovno dogode i na taj način preuzeti roditeljsku odgovornost.Sukobi, svađe i neslaganja su sastavni dio života i očekivati da postoji neka čarobna metoda koju ćemo upotrijebiti i nakon toga će zavladati trajna idila u našem obiteljskom životu je iluzija. Ali otvorena komunikacija, međusobno uvažavanje, učenje jedni o drugima i jedni od drugih te ljubav, to je nešto što će nam pomoći da bolje i konstruktivnije prevladamo takve situacije i da odgojimo djecu koja će se u životu također znati nositi s problemima, biti sigurna u sebe, slijediti svoj put i biti zadovoljnija. Tekst: Jadranka Lukin, dipl. soc. radnica, savjetovalište za djecu i roditelje Snaga obitelji, Hrabri telefon, www.hrabritelefon.hr

Foto: Profimedia