Raščupane priče – blog o razbarušenim situacijama jedne obitelji

Mihaela Šego o svom blogu dalje kaže: „Ovdje ćete naići na zgode i nezgode djece koja samo pokušavaju biti djeca i odraslih - koji se samo nastoje ponašati odraslo. Čitat ćete o njihovom suživotu i različitim čupavim, razbarušenim i raščupanim situacijama u koje svakodnevno upadaju, i iz njih, manje ili više spretno, svako malo ispadaju. S obzirom na to da je autorica ovog bloga i sama majka troje djece, mogli biste pomisliti da je ovo priča o njezinom životu. Svi likovi s kojima ćete se susretati podsjećaju na likove iz stvarnog života, ali svi su oni, kao i svi opisani doživljaji, u autoričinoj (pre)bujnoj mašti, oblikovani u neku novu - još raščupaniju priču. Stoga je svaka slučajnost sa stvarnim životom... pa... pomalo (ne)stvarna.“

- Ja sam Huuuuulk! Ja sam Huuuuulk! - dočekalo me s ulaznih vrata Stana jednog studenog jesenskog predvečerja po povratku s posla. Zvuk je bio popraćen poprilično kataklizmičnim prizorom razjarenog dječaka koji je po kataklizmički razbacanom stanu bacao ukrasne jastuke.

- Mama, to su auti, ja sam Hulk! - objasni mi Roko sa sjajem u očima. Taman kad sam se uživjela u Hulka, iz smjera dječje sobe teška se koraka dovuče Maša, i sumorna mi glasa i starmalog izraza lica ozbiljno objavi:

- Sveti Nikola je umro. Mrtav je. Mama, on je umro."

- Aha, a kad? – pokušavala sam istovremeno pratiti Hulka i razgovor o očito preminulom Svetom Nikoli. Usput sam jednom rukom manevrirala prenatrpanom vrećicom punom stvari iz Dućana, a drugom pokušavajući otresti sa sebe Hulka, koji se u međuvremenu objesio na istu tu vrećicu i počeo mantrati:

– Štasimikupila, Šta simikupila, Štasimikupila, oooooooommmmmmmmm... - i sve tako.

Bacila sam vrećetinu na stol, nekako odlijepila Hulka sa sebe i počela bacati sa sebe slojeve odjeće.

- Heej - Muž se pojavi negdje iza ugla i dobaci mi zračnu pusu. Uzvratim mu istom mjerom i poželim započeti neki suvisao odrasli razgovor, ali uzalud.

- E, mama - obrati mi se u tom trenutku Hulk, nakon što je izvršio pregled vrećice – Bruni iz vrtića je jučer ispo zub – dobijo je dva autića.

- Dva autića – ponavljao je razrogačenih očiju unoseći mi u lice palac i kažiprst koji su zorno pokazivali količinu autića koje čovjek može dobiti za jedan zub.

- Da, i? - pravim se blesava iako slutim kuda ovo vodi.

- Meni se klimaju dva zuba. Dva zuba – otvori širom usta da mi to i dokaže.

– Znači dva zuba – četirrri autića. Dva zuba – četirri autića - sad se već derao, naizmjenično me fleširajući s ispružena dva prsta desne i četiri prsta lijeve ruke. - Znači četirri autića za dva...

- Da, da, dobro, shvatila sam tarifu. A jesi ti danas radio vježbe za R i L koje ti je dala teta logopedica? - lukavo promijenim temu.

Naravno da će dijete koje nazoveš na slovo R – govoriti RRR. Nije se to primjećivalo baš jako, a i pojavljivalo se samo kad bi se oko nečega razljutilo.

Najviše bi ga raznjupala nepravda, primjerice;

- kad ujutro nikako ne može naći šlapice pa bos baulja po stanu, a ja, vidjevši ga kako bosonog stoji na kupaonskim pločicama naglo povisim ton:

Usput je mahao rukama i mrštio lice oponašajući neku histeričnu razjarenu ženu koja očito nisam mogla biti ja. Pomalo je sklon dramatiziranju taj Roko.

Ili, pak kad dođe kući iz vrtića i shvati da je za ručak čušpajz, ovaj, varivo;

No, bilo kako bilo, naravno da danas nije radio vježbe za R i L pa je mudro ušutio. 1: 0 za mene.

Uhvatim ovaj trenutak zatišja, bacim se umorno na kauč do Muža i usput na brzinu prebrojim glave. Shvatim da mi jedna fali – Di je Grga?

- U sobi. - izvijesti me Maša koja je uvijek bila u tijeku svih događaja.

- Grga! -Gr -gaa! - zazovem ga.

Muk.

­ - Grga, šta radiš? - pokušam opet. Umorno se dignem s kauča i krenem prema spavaćim sobama.

- Sjedim. - začujem odjednom.

Takav je moj Grga – uvijek će vam reći istinu. Grga je stvarno sjedio. Usred bijelog tepiha naše spavaće sobe - okružen celofanima, šarenim omotima, keksima i čokoladicama - trpajući pohlepno sve to skupa, osim ambalaže, u usta lijevom i desnom.

- Grga, ovaj, Grgure, pa što to radiš? - nagnem se nad njega ruku podbočenih o struk s najljućim i najzabrinutijim izrazom lica koji sam na kraju radnog dana bila u stanju osmisliti.

Grga me međutim samo blijedo pogleda i nastavi žvakati.

- Jel ti misliš žvakat te slatkiše cijelu večer? - nastavim ja u istom tonu.

- Da. - odbrusi mi Grga (nikad ne laže, to dijete). Najbezličnijim poslovnim tonom glasa koji dvogodišnjak može proizvesti. I usput u usta ubaci nešto čokoladno.

- Ko mu je dao te slatkiše? - spustim se na pod i počnem skupljati omote.

- Susjeda nam je dala preko ograde svakom jedan paketić kad smo se vraćali iz vrtića. - izreferira Maša.

- A – haaaaaa! Evo ga na! - pobjedonosno sam ispod kreveta izvukla traženi predmet.

- Počelo je počelo. - mrmljala sam sama sebi u bradu skupljajući ostatke nečeg čokoladnog ispod kreveta. Kutkom oka spazim Muža kako ulazi u spavaću sobu i zaokreće natrag pod kutem od 45.

- Jesi ti vidio ovo? - zaderem se za njim.

- Mmghhhm – koje? - pravio se blesav držeći ruke u džepovima.

- Evo ga na! - svake godine sve ranije – u ruci sam pobjedonosno držala raščerupanog i obezglavljenog čokoladnog Svetog Nikolu. Čokoladna glava topila se u Grginim ustima.

-Zašto si mu dao da to jede?

Krene to nekako krajem studenog, ta čokoladno – materijalistička manija. Isprva pomalo sramežljivo, s pokojim paketićem u celofanu iz kojeg nehajno viri čokoladirani djedica bijele brade i crvenog odijela, koji djeci da neki dobronamjerni susjed ili teta u posjetu. Kroz tjedan - dva kuća vam je preplavljena Sv. Nikolama, Djeda Mrazovima, Djedovima Božićnjacima i ostalom čokoladnom ekipom.

Onda jednog hladnog prosinačkog dana dođete u vrtić po djecu i ispred sobe ugledate izvješenu gomilu crteža – na svakome čizmica i napisan popis želja.

Klinci su skromni. I lukavi. Na prvom je mjestu napisanih i ocrtanih želja nešto skromno i slatko, da vas sasvim raznježi. Prava se želja nalazi pod brojem dva. Ovako to nekako izgleda na tim dječjim crtežima;

Ili:

Ili :

I sve tako. Popraćeno preslatkim crtežima koji vas tako raspamete da jednostavno morate otići u X Mall i raspametiti se. I tako ste raspamećeni sve do 15. siječnja - kad Vam poštar donese čestitku od Amexa.

- Zašto im nitko ne može kupiti bojice? Ili plastelin? Ili nešto zbog čega neće biti hiperaktivni do pravoslavnog Božića? - bila sam usred prodike skupljajući i dalje omote s poda kad me prekine prodoran zvuk portafona.

- Ja ćuuuu – uglas će Maša i Roko i potrče prema dnevnoj sobi.

- Ko jee? - začujem urlik iz dnevne sobe.

Po sveopćem veselju koje je zavladalo u dnevnoj sobi – na vratima su mogle biti samo dvije osobe – Baka Keti i Deda Bero – Starka i Stari.

- Starka. - uhvatim se za glavu. Već?

Muž zblenuto pogleda na sat: - Pa kasni samo sat i pol.

Odakle kreće ta prosinačka materijalno-čokoladna groznica koja posve obuhvati klince? Tko to zna? Znam ja. I reći ću vam odakle. Od bake Keti i Dede Bere. I prvog vikenda u prosincu. Eto odakle počinje.

Ali, o tome u nastavku. Koji slijedi uskoro. Odjednom sam poželjela pojesti malo čokolade. Mislim da je ostao još koji čokoladni Djeda Mraz u tajnom skrovištu.

Tekst: Mihaela Šego, autorica bloga Raščupane priče ili Kako stvari stvarno stoje

www.rashchupanepriche.blog.hr

Facebook stranica

autorica crteža: Lucija Šego