Simbioza je pojam poznat u biologiji, gdje označava suživot dva organizma, ali kakve to veze ima s psihologijom? Kakve to veze ima s roditeljima i djecom? Ima, itekako! Prema teoriji Jacqui Lee Schiff, simbioza nastaje kada se dvije ili više osoba ponašaju kao da su jedna ličnost. Dakle, to je zajednica osoba, koje su toliko povezane da vjeruju kako ne bi mogle preživjeti jedna bez druge. U idealnom slučaju simbioza je zdrava i poželjna, međutim ona može biti i nezdrava, patološka.

ZDRAVA SIMBIOZA

Trudnoća je posebno stanje u kojem postoje dva bića unutar jedne kože. Tada se majka privikava na dijete koje nosi, a odnos se dodatno pojačava kada se dijete počne ritati u trbuhu. Nakon porođaja, dijete više nije dio majčina tijela, ali ona ga doživljava kao dio svoje osobnosti i tako ostaju psihološki povezani. Taj odnos između majke, ali i oca i novorođenčeta primjer je zdrave simbioze, jer beba bez njih zaista ne može preživjeti. U toj je simbiozi majka odgovorna za svoje dijete i nema uvijek vremena zadovoljiti svoje potrebe i želje, kao prije. Stoga je prirodno da majka možda nema želju izlaziti s prijateljima, nego je više usmjerena na zadovoljenje djetetovih potreba. Ta bi simbioza trebala trajati sve dok dijete ne odraste u samostalnu osobu, a kako ono postaje sve sposobnije, tako simbioza slabi. Najvažnije je da završi i dođe do odvajanja, kako dijete ne bi zauvijek ostalo ovisno o roditeljima. Potpuno je druga stvar kada jedna osoba nije sposobna za samostalan život. I to je također zdrava simbioza.

View this post on Instagram

A post shared by CentarRMZ (@centarrmz)

PATOLOŠKA SIMBIOZA

S druge strane, patološka simbioza je ona u kojoj osobe otpisuju neke vlastite ili tuđe sposobnosti, ovisno o tome preuzimaju li u tom odnosu ulogu roditelja ili djeteta. Simbioza između roditelja i djeteta postaje patološka onda kada roditelj umjesto djeteta radi stvari koje ono već može raditi samo i tako sputava djetetov razvoj i samostalnost (npr. osmogodišnje dijete koje i dalje spava s mamom u krevetu, roditelji koji ne puštaju dijete da ima svoje društvo i odlučuju umjesto njega, majka pere kupa i kosu svom desetogodišnjem djetetu koje bi za to trebalo biti sposobno samo...).

Roditelj se u patološkoj simbiozi ponaša kao da je svijet opasan i nepredvidiv, da nije sigurno donijeti pravu odluku i šalje djetetu poruku: 'Uvijek ću odlučivati za tebe'. Često poistovjećuje ljubav i zabrinutost, što rezultira prezaštićivanjem. Ono pridonosi patološkoj simbiozi, a tipično je za majke koje su zabrinute za djetetov život (npr. rodile su kasno ili nakon većeg broja neuspješnih trudnoća, dijete je u prvim godinama bilo bolesno).

Dijete koje odraste u patološkoj simbiozi može:

- postati pasivna osoba koja se boji svijeta koji je okružuje

- odustajati od svake aktivnosti, jer otpisuje svoje sposobnosti

- dugo živjeti s roditeljima ili, na neki način, ovisiti o njima

- tražiti nekoga da brine o njemu (npr. supružnik, prijatelj, psihoterapeut), kada se odvoji od roditelja- razviti i simbiotski odnos s alkoholom ili drogom jer ima potrebu biti ovisno o nekomu ili nečemu

View this post on Instagram

A post shared by CentarRMZ (@centarrmz)

Važno je da te osobe poprave svoju sliku o sebi, osvijeste svoje sposobnosti pomoću kojih mogu funkcionirati bez simbioze i nauče nove vještine za samostalni život (npr. kako plaćati račune i sl.). No tu nipošto nije kraj priči o patološkoj simbiozi. Naime, postoji i obrnuta simbioza, no tu je riječ o vrsti patološke simbioze u kojoj se majka na socijalnoj razini brine za dijete, ali na psihološkoj i emocionalnoj razini traži od djeteta da ono brine za nju.

OBRNUTA SIMBIOZA

Mogući uzroci obrnute simbioze su sljedeći:

- Usamljena majka si rodi 'igračku' od koje očekuje da je uveseljava i zabavlja i koja ne smije odrasti. Može si roditi i svog 'malog zaštitnika' ili svoju 'malu prijateljicu'.

- Razvedene žene često ostanu same s djecom. Majka se tada može 'zakačiti' za dijete i s njim dijeliti neke stvari koje je prije dijelila sa suprugom (npr. probleme). Tako djetetu na leđa stavlja teret neprimjeren njegovoj dobi.

- Roditelj sebe doživljava kao promašenu osobu i očekuje od djeteta da ono postigne uspjeh koji će njegovom životu dati smisao: 'Iako želiš biti frizerka, moraš završiti fakultet jer ja nisam'.

- Roditelj ne može, ne zna ili ne želi brinuti za dijete pa ono odluči brinuti samo za sebe ili zanemaruje svoje potrebe i brine o roditelju, da ga ne bi izgubilo. Tako dijete nauči misliti na druge i često zapostavlja vlastite potrebe i želje. ⁣

Problem je to što roditelj ne dozvoljava djetetu da se slobodno formira, nego ga oblikuje u skladu sa svojim egoističnim zahtjevima. Glavne strategije za to su izazivanje osjećaja krivnje, dužnosti i zahvalnosti kod djeteta: 'Dužan si mi jer sam te rodila, 'trebaš mi biti zahvalan', 'ako to ne napraviš za mene, nisi dobar' i slično. ⁣ Djeca koja odrastaju u obrnutoj simbiozi pretjerano su vezana za svoje roditelje i često izgledaju veoma odraslo i odgovorno. U odraslom životu često nemaju romantične partnere ili im ne znače onoliko koliko im znače roditelji. Trebaju se naučiti odvojiti i postati individualni, odustati od toga da budu odgovorni za život i osjećaje svojih roditelja te se osloboditi osjećaja zabrinutosti, dužnosti, krivnje i sažaljenja.

Ipak, nije sve tako crno i nepopravljvo, Baš naprotiv! Dragi roditelji, nastavite brinuti o svojoj djeci, a uz međusobno uvažavanje, ljubav i komunikaciju, simbioza će se spontano smanjivati. Ako ste možda shvatili da ste i sami u nekoj nezdravoj simbiozi, nikada nije kasno za promjenu. Vjerujte u svoje i tuđe sposobnosti! ⁣

Tekst: Matea Jukić, mag. psych., Centar za Reproduktivno Mentalno Zdravlje Foto: Shutterstock