Glorija Peranić

Prva hrvatska edukatorica po principima pozitivne discipline: ‘Samo ovako odgojit ćete sretnu djecu i dobre ljude!’

Uvjerenje da se djeca mogu ponašati bolje onda kad se osjećaju bolje, temelj je odgoja po principu pozitivne psihologije. Razgovarali smo s prvom u Hrvatskoj međunarodno certificiranom edukatoricom po principima pozitivne discipline, Glorijom Peranić, koja nam je otkrila je li pozitivan pristup popustljiv pristup; kojih pet ključnih činjenica se krije iza nepoželjnih ponašanja djece te kako odgojiti sretno i zadovoljno dijete u društvu u kojem se djeca sve manje druže međusobno i u kojem je uspjeh glavni imperativ

Prva ste međunarodno certificirana edukatorica roditelja po principima pozitivne discipline u Hrvatskoj. Možete li nam objasniti što znači "princip pozitivne discipline" i po čemu je drugačiji i poseban?

Pozitivna disciplina je program kojeg je osmislila autorica dr. Jane Nelsen, po principima rada austrijskog psihologa Alfreda Adlera te psihijatra i odgajatelja Rudolfa Dreikursa. Temelji se na istraživanjima koja pokazuju da djeca koja osjećaju veću povezanost sa svojom zajednicom, pokazuju manje nepoželjnih ponašanja. Za početak moram naglasiti da disciplina u ovom kontekstu znači poučiti. Ono po čemu se ovaj program ističe jesu iznimno uvažavajuć pristup prema djetetu te strukturirane i konkretne tehnike za roditelje. Načelo ovog programa je povezivanje prije poučavanja. Također, uvjerenje da se djeca mogu ponašati bolje onda kada se osjećaju bolje. Autorica programa vjeruje da promjene u našoj zajednici polaze od promjena u obitelji i školama. Tako je izradila program koji je primjenjiv za roditelje, učitelje i odgajatelje, dakle radi se o 3 različite eduakcije. Ono po čemu se ovaj program također ističe je iskustveno učenje - teorijsko počavanje je svedeno na minimum koji je potreban za razumijevanje neke aktivnosti. Roditelji imaju priliku kroz set aktivnosti dobiti uvid u razloge koji se nalaze iza djetetovih ponašanja, perspektivu djeteta i smisao drugačijeg pristupa. Tehnički, program se odvija kroz individualne konzultacije i grupne radionice, pri čemu je moguće posjetiti jednu radionicu izdvojeno ili cijeli ciklus od sedam radionica između kojih se primjenjuju naučene vještine. Neke od konkretnih tehnika ovog programa jesu: formuliranje rečenica kojima uvažavamo i poučavamo dijete ("Ni strogo ni popustljivo"), kalendar rutine, obiteljski sastanci, pozitivan time - out, znatiželjna pitanja (umjesto naredbi), kreiranje pravila i granica, ohrabrivanje djeteta i brojni, brojni drugi o kojima ću puno govoriti na svojim stranicama i radionicama.

Nekada je u odgoju djece bio dominantan autoritarni tip odgoja, pa su se mnoga djeca, ustvari, bojala svojih roditelja te su ih slušala. Danas su, pak, mnogi previše popustljivi. Kako pronaći zdravu ravnotežu? Istina, dinamika obitelji su uvelike promijenila. Nijedan od ta dva pristupa nije poželjan. Program pozitivne discipline nudi upravo ravnotežu između tih oprečnih pristupa. Dvije vrijednosti pozitivne discipline koje bi spomenula u ovom kontekstu jesu doprinos i pripadanje. U prošlosti, iako je dominantno prevladavao autoritarni tip, djeca su više doprinosila u svakodnevnom životu obitelji, u smislu da su bila uključena u svakodnevne aktivnosti obitelji. Ono kako ja vidim današnji odgoj je u jednu ruku popustljiv, ali pri tome nipošto ne mislim da je djeci danas idilično i lako. Dapače, mislim da smo došli do točke u kojoj nije dovoljno dobro ni roditeljima ni djeci i to iz sljedećih razloga: podrška zajednice (šire obitelji..) kakva je bila u prošlosti je manja nego ikad, a pritisak i nametnuti standardi izvana veći nego ikad. U današnjem društvu se teži nekom "Instagram friendly savršenstvu", a odgoj je zahtijevan proces koji ne treba biti savršen nego emocionalno topao, poticajan i podržavajuć . Čini mi se da su se društvene vrijednosti promijenile iz temelja, a da roditelji i dalje koriste metode koje su koristile generacije prije njih. Pritom ne osuđujem, dapače, mislim da je vrijeme da se struka približi roditeljima i to je ono čemu ja težim - dati roditeljima konkretne tehnike koje su primjenjive u njihovoj svakodnevici, a ne u idealnim uvjetima. S druge strane mislim da je vrijeme da se na odgajatelje počne gledati kao stručnjake u praksi, a ne "tete" koje čuvaju djecu, jer smo tu razinu nadišli davno. Taj proces je dvosmjeran, međusobna suradnja roditelja i struke (i one koja se bavi teorijom i one koja se bavi praksom). Važno je naglasiti i to da pozitivan pristup nikako ne znači popustljiv pristup. Djetetu su potrebne granice i poučavanje, ali način postavljanja istih u tome radi velike razlike.

Koji je po vama primjeren način za kazniti dijete kad napravi neku nepodopštinu i jeste li uopće za princip kazni?
Nisam za pricip kazne, ali nudim druge metode za koje smatram da su učinkovite. Kazna nije učinkovita jer ne vodi rješenju problema (ne uči kako se treba ponašati) a čini dijete da se osjeća loše.

Iza nepoželjnih ponašanja se uvijek krije neki osjećaj i signal.

  • Djeca, naročito prije četvrte godine nemaju razvijene kapacitete za regulaciju osjećaja pa je jedini način na koji izražavaju neki osjećaj ili nezadovoljenu potrebu - ponašanje.
  • Djeca ne mogu razdvojiti sebe (širu sliku) od trenutnih osjećaja vezanih za neki događaj, kao što to mogu odrasli. Obzirom da je njima sve vrlo osobno, nešto što se odraslome čini kao sitnica "to nije razlog da radiš to i to" dijete jednostavno ima jaku potrebu izraziti se, na način koji zna.
  • Djeca nemaju razvijene verbalne kapacitete na nivou da bi jasno izrazili svoje osjećaje i potrebe. Za to je potrebno iskustvo i poučavanje.
  • Djeca osjete kada su njihovi roditelji zabrinuti, nezadovoljni i slično, čak i kada je to postisnuto ili nesvjesno. U svim tim situacijama, dijete prenosi poruku na način koji zna, a mi odrasli to definiramo kao nepoželjna ponašanja.
  • Iza ponašanja stoje uvjerenja pa tako npr. iza privlačenja pažnje "nestašlucima" stoji uvjerenje "Ja ne vrijedim, vrijedim samo onda kada se ti baviš samnom".

Prvi savjet je prevencija nepoželjnog ponašanja na način da se unaprijed dogovore pravila/granice i posljedice. Naglasila bih da je jako poželjno dijete uključiti u kreiranje pravila i granica, jer će ih ono puno lakše prihvaćati. To ne znači da ćete djetetu dopustiti da određuje koliko sati na dan smije gledati crtiće, ali ćete ga poticati na suradnju, na dogovor u okviru realnih mogućnosti – najbolji način ako su djeca mlađe dobi je ponuditi mu dva izbora. Primjerice, ako dijete radi probleme kod presvlačenja - reagiramo na način: "Želiš presvući piđamu sada ili nakon pranja zubiju".
Moram naglasiti da do 4. godine govorimo o pravilima, a nakon toga možemo s djetetom dogovarati, postavljati granice i posljedice, iz razloga kognitivnih kapaciteta. Djeca starije dobi mogu ravnopravno sudjelovati u dogovoru pa pritom usvajaju i životne i socijalne vještine, poput iznošenja svog mišljenja, pregovaranja, empatije i slično. Pod posljedicama podrazumijevam nešto što je rezultat kršenja postignutog dogovora. Uzmimo za primjer dijete je razbacalo bombone - sada ne može dobiti bombone, jer ih je razbacalo. Velika je razlika između toga pozivamo li se na postignuti dogovor, pravilo ili samo dajemo kazne koje nisu vezane na događaj (primjerice, oduzimanje odlaska u park s prijateljima, jer je "namjerno" bacilo čašu na pod nakon što smo triput ponovili da se ne igra s čašom, nije dobar primjer posljedice - dijete iz toga ne uči ništa).

Drugi savjet je poučavanje i preusmjeravanje - kada dijete neku svoju potrebu ili osjećaj izražava na način koji nije poželjan, na nama je da ga poučimo poželjnim načinima. Primjerice: "Vidim da si ljut, to je u redu, svi smo nekad ljuti. Ipak, ne želim da … Umjesto toga možeš…. Što kažeš, bi li ti više pomoglo to ili ovo..?".

Treći savjet je otkrivati uzroke takvih ponašanja - koja bi djetetova potreba mogla biti nezadovoljena ili o kojem se uvjerenju iza tog ponašanja radi (to ćemo raditi na radionicama).

U užurbanoj svakodnevici, koja je naša stvarnost, teško je uvijek imati razumijevanja; roditelji su nervozni zbog previše obveza i životnog stresa, djeca sve više traže… Kako odgovoriti na sve te izazove roditeljstva?
Ono što ja smatram najvažnijim savjetom je da odgoj treba biti uronjen u svakodnevicu obitelji. Živimo ubrzanim načinom života i nedostatak vremena je svačija "dijagnoza". Odgoj svakako traži puno energije i vremena, ali on se ne odvija u kontroliranim uvjetima i zadanom vremenu, nego živeći u svakodnevici. Dakle, cilj nije pronaći više vremena, jer ga ionako nedostaje. Cilj je postaviti dobre temelje na kojima se gradi suživot bez sukoba, jer oni zapravo oduzimaju najviše energije i vremena (naravno da se sukobe ne može potpuno iskorijeniti, a niti treba, jer su povremeni sukobi odlični načini učenja, prije svega socijalnih vještina). Ono što djeca sve više traže je ono čega sve manje imaju - prisutnost i pažnja roditelja, koji se istovremeno bore i sa svim tim izazovima, ali i s nedostatkom vremena za sebe, što rezultira nezadovoljstvom – koje dijete onda osjeti pa iskazuje… i dolazimo u začarani krug. Kada znamo kako pristupiti djetetu da ono dobije uvjerenje da ga volimo takvog kakav jest te da ono vrijedi, a uz to znamo postaviti granice koje će ono poštivati, konstruktivno uključiti dijete u svakodnevicu, onda smo svakako postavili temelje dobre suradnje (odnosa) koji će rezultirati poučavanjem djeteta i roditeljevim vremenom za sebe.

U vašem predstavljanju rekli ste kako čvrsto vjerujete da razumijevanje specifičnosti djetetovog razvoja i konkretni alati u komunikaciji i pristupu mogu unaprijediti odnos roditelja i djece i djetetov razvoj. Na što ste konkrteno mislili; koji su to komunikacijski alati?
Ovo se zapravo dobro nadovezuje na prethodni odgovor. Što se tiče komunikacijskih alata, radi se prvenstveno o alatu pozitivne discipline, tzv "Blag i odlučan", a iza koje stoji načelo "Povezivanje prije poučavanja". Konkretno, to znači da u situaciji kada dijete zahtijeva nešto što ne možemo uvažiti, trebamo uvažiti dijete (ne nužno zahtjev), a nakon toga možemo dati obrazloženje - objasnit ću na primjeru. Ako ste došli na benzisku i, dok čekate u redu za platiti, dijete inzistira da mu kupite slatkiš. Koristeći ovaj alat reagirat ćete na način: "Vidim da baš želiš te keksiće, mi smo sada došli platit benzin." To je po "formuli": "Volim te i odgovor je ne", dakle odnos pa poučavanje. Može se, naravno, koristiti i preusmjeravanje, ali opet s uvažavanjem djeteta, primjerice: "Vidim da baš želiš te keksiće. I meni lijepo izgledaju. Došli smo platiti benzin, a nakon ručka možemo jesti one bakine kolače. Što misliš, idu li bolje s voćem ili šlagom?".

U situacijama kada govorimo o tuzi, koristimo isti model uvažavanje, ali ne preusmjeravamo, ne "spašavamo" dijete. Za takve situacije koriste se drugi alati kao što je recimo refleksivno slušanje.

Vezano za specifičnosti razvoja, pod time podrazumijevam osnovna znanja djetetova razvoja koja roditelju omogućavaju razumijevanje ponašanja i prilagodbu očekivanja. Konkretno, kad znamo da dijete do 4. godine nema kapacitete za regulaciju emocija, onda od njega nećemo očekivati da se zaustavi plakat "iz ovih stopa" jer znamo da ta informacija ne dolazi do dijela mozga koji bi ju trebao obraditi. Zato koristimo metode povezivanja u smislu izgradnje odnosa. Tek kada imamo izgrađen odnos s djetetom, možemo govoriti o poučavanju, a sve ovo zajedno čini djetetova iskustva, odnosno razvoj.

Kada govorimo o specifičnosti svakog djeteta, ne možemo se oteti dojmu kako naše društvo u cjelini, posebice obrazovni sustav, malo pridaje važnosti tim specifičnostima, a više želi dijeteb "ukalupiti". Kako se roditelj može boriti protiv toga?
O tome sam baš nedavno govorila u videu "Samopouzdanje, samoinicijativa i autonomnost". Svaki roditelj se može boriti protiv toga kada je njegovo dijete u pitanju, a kao pojedinci trebamo uvažavati i pozdravljati takve vrijednosti u društvu. Iako bi to trebao biti jedan od zadataka obrazovnog sustava, nažalost, mislim da ovaj proces treba "gurati" iz drugog smjera. Evo kako roditelj može obraniti svoje dijete od stavljanja u kalupe:

  • ohrabrivati dijete
  • omogućavati mu samovrednovanje, a ne ovisnost o tuđem mišljenju (umjesto: "Ponosna sam kako si to uspio" - "Jesi li ponosan kako si to uspio?"..)
  • osiguravati djetetu okolinu koja je poticajna (o tome isto ima više u mom tekstu "Kako osigurati djetetovu okolinu". Ukratko, aktivnosti i materijali trebaju biti u skladu s djetetovim interesima i mogućnostima te pripremajući na iduću fazu razvoja.)
  • omogućavati što više prilika da dijete samostalno isproba i savlada novu vještinu (paziti da ne dajemo prevelike zahtjeve koje vode frustraciji - ono što dijete određene dobi realno može izvesti obzirom na svoje kapacitete: samostalno oblačenje, samostalno slaganje puzzli…)
  • omogućiti djetetu priliku da pogriješi (dat mu do znanja da i tadaa vrijedi i da ga i tada volimo) te poticati na nove pokušaje
  • isticati djetetove uspjehe (ne pretjerivati), ali držati fokus na uspjesima, a ne neuspjesima
  • omogućiti iskustva pobjede i poraza u igri (recimo svaki 3. ili 4. put da izgubi, ostalo pobijedi)
  • mogla bi nastaviti popis, ali generalno se radi o izgradnji čvrstih socio-emocionalnih vještina djeteta, omogućavanju što više samostalnih iskustava i poticanju razvoja sukladno mogućnostima i interesima.

Kako odgojiti sretno i zadovoljno dijete u kontekstu društva u kojem se djeca sve manje druže i u kojem su uspjeh i materijalno glavni kriteriji?
Vjerujem da bi, slijedeći sve prethodno rečeno, bili prilično blizu tom cilju. Ne možemo izostaviti utjecaje urođenog temperamenta djeteta i utjecaje okoline. Ipak, ovdje bi još jednom naglasila temeljnu postavku programa pozitivne discipline, a to je da promjene u zajednici kreću od promjena u obiteljima i vrtićima te školama. Uspjeh i materijalno, opet su individualna prosudba i onima koji im teže zapravo predstavljaju zadovoljenje neke potrebe – primjerice potrebe za moći, kontrolom i tako dalje, što nas opet dovodi do onih uvjerenja iza ponašanja. Uvjerenja koja su stekli negdje na putu odrastanja kroz svoja iskustva, a nitko ih nije na vrijeme prepoznao. Moram naglasiti da uspjesi i materijalno ne moraju uvijek biti jedna krajnost, a sreća i zadovoljstvo druga, dapače. Roditelj koji radi na sebi (u smislu ne gomila teret nakupljenog nezadovoljstva), koji uvažava svoje dijete (što znači da nekad mora i odstupiti od svojih očekivanja koja je pretpostavljao za to dijete) i gradi ravnopravan, ohrabrujuć i emocionalno topao odnos, može odgojiti sretno i zadovoljno dijete.

Razgovarala: Danijela Petrov
Fotografije: Shutterstock i Paulino Girotto

Tagovi: , , , ,

Pročitajte i:

dječak igra igrice i dopisuje se na društvenim mrežama

'Mislio sam da je to pubertet, a moje je dijete duboko patilo!' Ovo se među djecom događa - svaki dan!

Djeca danas odrastaju u virtualnom svijetu i od toga ne možemo (i ne trebamo!) bježati,…

obitelj s kućnim ljubimcem

Nabaviti psa ili ne? Možda vam ovo pomogne u odluci!

Mnoga pozitivna ponašanje i emocije povezana su s prisutnošću psa u obitelji, kažu znanstvenici koji…

djeca i autoimune bolesti

Autoimuna bolest uništavala je 10-godišnju curicu, a onda se sve promijenilo u dva mjeseca

Oporavak crijeva ključan je kod autoimunih oboljenja. Tu tezu zastupa i dr. Mark Hyman koji…

stvaranje navika kod djeteta

5 loših navika koje djeca kopiraju gledajući vas

Možete vi pričati koliko želite, ali većinu stvari djeca od vas uče gledajući vas. Stoga…