Kada iščekuju porod, većina trudnica ima neku predodžbu o tome kako će taj trenutak izgledati, no dok ne pukne vodenjak, iznenađenjima trebamo ostaviti malenu mogućnost. Suvremena je medicina carskim rezom riješila 'trenutak iznenađenja', koji je nekim ženama u prošlim stojećima mogao donijeti lošiji ishod.

Donosimo priču mame Andree, koja je svoje tri djevojčice donijela na svijet carskim rezom, a za prvi je porod imala posve drukčiji scenario. Inače, mama Andrea, s još tri mame - Nerminom, Andrejom i Ivonom vodi blog Moments&Dreams, na kojem možete pronaći iskreno podijeljene tegobe i muke, ali i radosti roditeljstva.

Ja sam silno željela roditi prirodno. Išla sam na trudniči tečaj kod žene koja snažno zagovara prirodan porod sa što manje medicinskih intervencija. Bila sam svim svojim bićem usmjerena jedino na tu opciju. O carskom rezu nisam ni pomislila. Epiduralnu sam razmatrala u nekim opcijama, nakon što sam pogledala jedan video na youtubu prirodnog poroda, ali scenarij carskog nije bio nigdje na vidiku. Vodenjak mi je pukao u 13 h, no poučena iskustvima drugih žena, čekala sam prve trudove. Polako sam se pripremala, prikupljala stvari za bolnicu, skakala na lopti, hodala po stepenicama, usisavala i čekala trudove koji nikako nisu dolazili, a plodna voda je polako curila. Mjerila sam si temperaturu i provjeravala da plodna voda nema nikakav miris i boju i tako dočekala ponoć bez trudova. Tada smo odlučili ipak otići u bolnicu (znam - mladost ludost). Tamo su nas dobro naribali zašto nisam došla ranije, a ja sam samo slegnula ramenima i vrlo brzo su me pregledavali. 'Potpuno zatvorena, stavite ju na drip', bio je komentar liječnika. Sestra namješta drip i ctg za mjerenje otkucaja srca bebe i trudova. Vraća se za pola sata i pita me jel nešto osjećam, na što ja opet sliježem ramenima. Ne osjećam ništa jedino me ctg uređaj žulja.Vraćaju se nekoliko puta, podešavaju mi drip, pojačavaju doze, ali ja i dalje ništa ne osjećam. Par sati kasnije pregledavaju me, a ja i dalje potpuno zatvorena. Skačem na lopti, spava mi se, plodna voda curi, ctg žulja, drip ne radi!Vraćaju se s novim idejama, s gelovima za omekšavanje cerviksa i poticanjem trudova na taj način. Ništa. Nula. Zero. I jednako toliko otvorena. Dolazi doktor s planom B negdje usred noći. Morate na carski rez. Odbijamo. Ja želim prirodno roditi. Sad mi je smješan taj ludi optimizam! Potpisujemo izjavu da unatoč savjetu liječnika odbijamo carski rez.Još dripa! Još skakanja po lopti dok plodna voda curi! Ispričavam se na naturalizmu. Svanulo je, jutro je već debelo trajalo, svi su na nogama, stiže vizita. Doktor me pregledava i dalje sam, pogađate - potpuno zatvorena. Trudova nema. Liječnik me doslovno moli da pristanem na carski rez i nježno mi pokušava objasniti da ja neću prirodno roditi jer se nisam nimalo otvorila. Njegova zadnja rečenica me razoružala kad je rekao: “Gospođo da ste se barem malo otvorili, onda bismo imali neku nadu da ćete se i dalje otvarati, ali ovako....”Potpisala sam papir. Tresla sam se kao šiba. Anesteziolog nije mogao staviti spinalnu koliko sam se tresla pa mi je neki liječnik u sali zagrljajem umirio tijelo. Sve se odvijalo užasno brzo jer je sad to bio hitan carski.Nisam ništa osjetila, sve mi je u magli. Sjećam se samo vrućih suza koje su tekle niz moje lice kad sam čula da beba plače. Odmah su mi je donijeli i prislonili na lice. Ja sam onaj uređaj s prsta, koji mjeri zasićenost kisikom, frknula na pod da mogu zagrliti svoju bebicu. Na to mi je sestra rekla: “Gospođo to je jako skupo!” ups!Odnijeli su je na vaganje i mjerenje... Apgar 10/10, sve je uredu, odnijeli su je tati u hodnik. Mene su zašili i odvezli u šok-sobu pored i odmah mi donijeli bebicu na prsa.Savršenstvo. Ljubav. Sve drugo je nevažno.Ostala 4 dana oporavka u bolnici bila su s lajtmotivom ‘kako da se dignem s prerezanim trbušnim mišićima’. Kad su popustili medikamenti od samog zahvata, shvatiš da si imala ozbiljnu abdominalnu operaciju. Izlazak iz bolnice četvrti dan, prvog se dana čini kao potpuni SF.Ali, zaista, četvrti dan sam hodala i potpuno normalno funkcionirala na par ibuprofena i lupoceta dnevno. No zaboravila sam vam reći za psihički oporavak... osjećala sam se posramljeno, kao neuspjeh i kao da sam zakazala kao žena jer nisam uspjela roditi svoje dijete nego su mi ga trebali izvaditi van operacijom .Racionalizirala sam si to raznim mislima, ali zapravo tek kad sam slučajno par godina kasnije gledala jedan dokumentarac, potpuno sam postala slobodna od tog osjećaja. Radilo se o dokumentarcu gdje su istraživali kosti pokopanih starih Slavena da otkriju prehranu tadašnjeg stanovništva. U tom iskopavanju pronašli su kostur žene i kostur male bebe koja je glavom ostala zaglavljena u njenoj utrobi. Oboje je umrlo.Ja sam tada postala svjesna da je rađanje u povijesti bio ruski rulet, a da sam ja osvojila lutriju time što su me porodili carskim rezom! Ja sam živa! Moje dijete je živo! Ajme ...  Nakon toga sam imala još dva carska reza i dvije predivne djevojčice. Sretna sam i zahvalna za svoja 3 carska reza.

Tekst: Andrea Galemanović, (blog MOMents&Dreams)

Foto: Privatni arhiv