Mjesto koje mijenja život: ‘Ovim se stvaraju temelji za emocionalni i kognitivni razvoj djece te govorne vještine’

25.06.2020.

Profesorica hrvatskog jezika i informatike Danijela Miklec strastvena je ljubiteljica knjiga, a svoju strast vješto prenosi i na najmlađe. Odgovorno tvrdi da djeca vole knjige i čitanje, što - između ostalog - potvrđuju i njezine Fora priča radionice. Zavirite u ovaj prekrasan svijet, pun mašte i radoznalosti, u kojem se - uz ljubav prema knjizi - rađaju i prekrasna prijateljstva

“Ne volim pravila i mašta mi je toliko velika da i danas u mraku vidim sjenke i čudovišta, ali i vile i prinčeve. Nakon što sam ostala trudna, privatno su mi se dogodile velike prekretnice i bila sam usamljena, pa sam počela čitati. Dugo vremena nisam čitala ono što ja želim, već ono što mi je netko drugi rekao da pročitam. Tada sam konačno počela čitati puno knjiga iz područja popularne psihologije, dječjeg razvoja i načina kako naš mozak funkcionira. Nekako se u svim tim knjigama opet spominjalo pričanje priča. Dok sam još bila trudna, kupovala sam slikovnice. Pronašla sam u antikvarijatu one koje su meni čitali u djetinjstvu i kupila sam ih svom sinu Jakovu. Čitala sam mu ih dok je bio još u trbuhu. Jedno uz drugo počeli smo čitati priče kad je imao par mjeseci, čak smo dobili nagradu na jednom natječaju za najčitače kad je imao svega tri mjeseca", počinje svoji priču profesorica hrvatskoj jezika i informatike te autorica projekta Fora priča radionice Danijela Miklec. Riječ je o radionicama za djecu svih uzrasta, ali i za roditelje. Temelj svake radionice je priča i oko nje se odvija čarolija. Priča se ispriča tako da ona bude pristupačna, bliska, zanimljiva i – fora.

“Poznate se priče na našim radionicama mijenjaju na način da dodajemo česte dječje strahove ili svakodnevne situacije. Zamišljene su tako da se slušatelji uvuku u nju i sudjeluju u njenom stvaranju. Često imamo različite pomoćnike u obliku nekih predmeta, lutki, aktivnosti kojima priča kreće dalje ili zvukova. Posebno sam ponosna što su nam česti gosti bebe i mališani od godine dana ili dvije. Odlično je kada ih čujete kako šeću i slažu kocke ponavljajući glasove iz priče", priča Danijela. Fora priča, iako postoji tek godinu dana, svoje je korijene imala puno ranije.

“Nekako s rođenjem svojeg sina Jakova osjetila sam hrabrost i pokrenula obiteljski projekt Bezabu tješilica. Jakov je moja inspiracija koja je probudila ono što je u meni spavalo. Kao dijete sam se voljela igrati i skakati, ali jednako tako su tu uvijek bile priče. Sličan je i on. Uvijek nešto glumata, oponaša me, ali miran je jedino kad čitamo priče. Moj je vjerni pomoćnik na pričaonicama, ali mu se nekako ne sviđa kad mama čita priče nekoj drugoj djeci, a ne samo njemu. Nekada me izludi time koliko dnevno čitamo. Obožava ići u knjižnicu i sam izabirati priče i jako mu je teško palo kad smo u vrijeme mjera opreza zbog koronavirusa smjeli doći samo na vrata knjižnice. Ipak, ono što volim svima reći je da je u dobi od godinu dana imao fazu kad mi je bacao slikovnicu iz ruke. Ja bih ju ponovno uzela i onda bih nastavila pričati dok se on igrao“, priča Danijela koja nije odustajala, već mu je nastavila čitati dok se on igrao.

“Negdje u meni oduvijek je bio neki pripovjedač koji je dolazio do izražaja na satovima hrvatskoga jezika s mojim učenicima ili u dramskim grupama. Trebalo mi je samo da skupim hrabrosti i otisnem se u svoju prvu priču. Učinila sam tom pred svojim učenicima i njihova lica bila su mi dovoljan poticaj da krenem istraživati i osmišljavati radionice. Moj sin bio mi je poticaj da pričaonice organiziram upravo za djecu najmlađe dobi. Ovih dana slavimo prvi rođendan priča, a u zadnjih godinu dana sam nastupala na malim i velikim pozornicama i nove ideje su se rađale same. Osnovni cilj mi je bio prenijeti djeci čaroliju priča i pokazati im koliko se toga divnoga može pronaći u knjigama. Sustav je prilično krut i protiv njega se teško boriti na uobičajen način. No, prenesemo li djeci ljubav prema čitanju, bit će jednog dana ljudi koji će misliti svojom glavom, glasno reći da je car gol i ne dozvoliti da ih se uvlači u bilo kakve priče koje nemaju sretan kraj. Radim s djecom i vidim koliko se bolje znaju izraziti oni koji čitaju, a već je u najranijoj dobi vidljiv emocionalan, kognitivan i govorni napredak djece s kojom se čita i razgovara", kaže Danijela napominjući kako roditelji, kad dođu na Fora priča radionicu, znaju unaprijed reći kako će možda morati otići prije kraja, jer pretpostavljaju da djeca neće biti zainteresirana. Uvijek se dogodi da se iznenade, djeca mi prilaze bez straha, do kraja radionice se i oni rezervirani uključe i opuste te se na kraju teško uopće otpute kući.

“Moj je zaključak da je jako puno roditelja svjesno koliko je čitanje važno. Spremni su ih dovesti na pričanje priča čak i ako misle da će djeci biti dosadno, vjeruju da je pričanje priča za njih dobro. Na pričaonicama uvijek vlada odlična atmosfera i zaista se zabavljamo kako bismo dokazali kako čitanje nije dosadna aktivnost. Najava svake radionice kaže da djeca ne moraju mirno sjediti na mjestu i da se roditelji za to ne moraju brinuti. Djeca vole priče i čitanje. Neka vole slušati, neka gledati slike i izraze lica, a neka dođu i okreću stranice slikovnice jer ne mogu sjediti na mjestu. Mislim da naši mališani uživaju u pričanju priča, našoj energiji koju im pri tome dajemo, povezivanju, šarenim slikama, rimama, strašnim vukovima…", otkriva Danijela napominjući kako postoji više različitih radionica u sklopu Fora priča, a tijekom izolacije zbog koronavirusa nastao je i – Fora priča piknik. Jednom tjedno zainteresirani se nalaze na “tajnoj lokaciji” gdje se druže, časte i uživaju u pričama, a idući Fora priča piknik održat će se 1. srpnja u 18 sati. Djeci će biti ispričana priča “Vuk i sedam kozlića”, a pročitana priča “Vuk koji je htio biti druge boje”. Prijave porukom na Instagram ili Facebook Fora priča ili na foraprica@gmail.com.
“Događa se u prirodi, priča se neka zanimljiva priča za djecu od najranije do školske dobi, naravno uz sokić. Pa onda div iz priče zaboravi neku vreću sa slatkišima i mi ju pronađemo. Djeca biraju između dvije vrste slatkiša iz vreće bez da su ih vidjeli. Slijedi čitanje neke priče i izrada čarobnih štapića od šarenih balona. Nekima možda izgledaju kao mačevi, ali to nisu. Na zatvorenim pričaonicama smo ograničeni mjestom, a na pikniku svatko ponese svoju dekicu i povede bebu, baku, tatu, djeda ili tetu. Ili sve njih zajedno. Ljudi su oduševljeni smijehom i pričama, a ja sam oduševljena time kako se druže uz priču. Imamo i tajnu čarobnu riječ, no ne smijem ju otkriti", priča Danijela te otkriva koje su priče djeci generalno najzanimljivije.

“Mališanima su vukovi glavni frajeri. Moj je sin obožavao vuka i nije ga se bojao, ali mu je bio jako zanimljiv. Neka djeca ga se boje, ali su onda odlične priče u kojima ti strašni likovi nisu tako strašni. Pogotovo za ove mlađe. Djeca vole jasne i jednostavne rečenice, njima bliske teme i štosne likove. Životinje su im jako zanimljive i svakako su poželjne rime i onomatopeje. Bilo bi dobro da se spominje i neki dječji strah. Primjerice, mališani od dvije godine ne misle da je to što je junak umro nešto strašno, ali to što je mama otišla i ostavila ih u vrtiću im je užasno jer su to i sami iskusili. Humor i nešto što je suprotno pravilima zabavno je onim malo većima. Svaka dobra slikovnica mora imati pomalo od svega. No, djeca će zavoljeti one priče koje im mi čitamo s entuzijazmom. Ono što u pričama svakako treba je - više problemskih situacija. Kad mi se jako spava, onda naše izmišljene priče prije spavanja malo skratim. Tada mi moj sin kaže kako želi da se još nešto dogodi. Što se više problema u priči dogodi, priča mu je zanimljivija", otkriva Danijela koju smo, s obzirom da je profesorica hrvatskog jezika, morali pitati što misli o - školskim lektirama. Kaže da je odlično je što se reformom dozvolilo učiteljima da odabiru djela samostalno, uz tek neka koja su obvezna.

“Postoje mnoge kvalitetne knjige koje djeca rado čitaju, ali ih često nema u knjižnicama. Problem je pronaći jednu knjigu koja će se svidjeti cijelom razredu. Takvih knjiga ima malo. Još je veći problem što više učenika prepisuje lektiru nego što ju zaista čita. U mojoj školi kolegica i ja imamo zaista zanimljive ideje i učenici ih odlično prihvaćaju pa nakon pročitanog djela održavamo TV- sudnicu i igramo se likova, izrađujemo portfolio superjunaka ili slikovnice prema pročitanoj priči. To budu odlični nastavni sati na kojima uživamo svi i oni se rado pripreme i pročitaju djelo. Djeca trebaju čitati ono što je u njihovu području interesa, na nama je da im ponudimo mnogo različitih knjiga. Čak i nečitači vole “Gregov dnevnik" ili “Toma Gatesa". “Mali princ" je odlična knjiga, ali djeci u osmom razredu uglavnom nije zanimljiva. Prepozna ju nekolicina učenika ili bolje reći učenica. Nisam ju niti ja voljela kad sam bila u toj dobi, a sada ju obožavam. Čitanje zaista puno čini za djecu jer se ono odražava na izražavanje. Moja je učiteljska misija da učenici nauče uspješno izreći svoje misli i osjećaje te s drugima komunicirati. Zato se trudim da čitanje postane zabavno i da djeci ne padne mrak na oči na pomisao lektire. Nekako pokušavam u lektirna djela uklopiti što više izbora samih učenika, ali im i ponuditi mnogo dobrih naslova. Humor je odličan recept jer nam čitanje onda postaje zabavno i vezujemo uz njega pozitivne osjećaje", zaključuje Danijela.

Roditelje.hr pratite i na Instagramu.