Briga, anksioznost, tuga i strah normalne su reakcije na trenutačnu krizu u kojoj se nalazimo zbog pandemije koronavirusa. No kakve će biti dugoročne posljedice, tj. gdje će sve "proširiti svoje pipke", uvelike ovisi o tome koliko će ova medicinska, ekonomska i društvena kriza potrajati. Iako ova situacija s koronavirusom, posebice socijalna distanciranost, nije nikome jednostavna, nismo svi isti i ne reagiramo svi na jednak način, a posebice djeca koja su i prije ove krizne situacije bila anksiozna ili su se teže prilagođavala promjenama.

Da stres dugoročno može uzrokovati i promjene na imunološkom sustavu, u nedavnom nam je intervjuu na temu porasta nasilja u obiteljima u vrijeme koronavirusa, potvrdila i  doc. prim. dr. sc. Vanja Slijepčević Saftić, dr.med, spec.pedijatar, subspec. pedijatrijske neurologije, zamjenica ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

"Intenzivan stresogeni odgovor dovodi do bioloških promjena u organizmu, kojima je u podlozi ekscesivno lučenje stresogenih hormona. S obzirom na to da govorimo o mozgu koji se razvija, u kojemu se formiraju poveznice, koje ga čine visokofunkcionalnim, stresori u cjelosti mijenjaju njegov "programirani razvoj". Kratkotrajno, takve promjene vode prepodražljivošću djeteta, slabijem održavanju pozornosti, moguće i poremećajima čitanja, pamćenja, motoričkog nemira. Takva će djeca trebati više pomoćnika u nastavi, češće će imati potrebu za nekom od prilagodbi oblika školovanja. Dugotrajno, one mogu uzrokovati promjene na imunološkom, krvožilnom sustavu, te učestalijem obolijevanju od mentalnih bolesti. Upravo iz ovih razloga, toksični stres ima ne samo zdravstvene posljedice, nego djeluje i na društvo i ekonomiju, kao kompleksan, ali i preventabilan problem", pojasnila je  doc. prim. dr. sc. Vanja Slijepčević Saftić.

No, naravno, nisu sva djeca jednako ranjiva. Osim dobi i razvojnog statusa, odgovor djece na krizu povezan je i s njihovim karakteristikama osobnosti i načinom na koji doživljavaju svijeta oko sebe. O tome je u intervjuu za Narodni list govorila dr. Polona Bencun Gumzej, diplomirana Geštalt psihoterapeutkinja, specijalistica školske i sveučilišne medicine s dugogodišnjim iskustvom u radu s mladima i obiteljima. Neka djeca, kaže ona, imaju više strahova, neka manje, neka su sklona brizi, tjeskobi, neka nisu. Kako će reagirati na ovu situaciju, ovisi i o njihovim ranijim stresnim ili traumatskim iskustvima, pa ona djeca koja su i prije imala iskustvo da "svijet nije sigurno mjesto“ češće izražavaju anksioznost i ranjivija su i u aktualnoj krizi.

"Moram priznati da sam dvostruko zabrinuta za djecu koja su i prije ove krizne situacije patila od anksioznosti, neodređenog i neugodnog osjećaj straha ili strepnje, tjeskobe koja djeluje i na misli i na doživljaje u tijelu, tjeskobe koja nije povezan s nikakvom 'objektivnom' situacijom. Najčešće zapravo jeste, samo smo mi skloni umanjivanju važnosti djetetove percepcije stvari. Često roditelji te djece dolaze po pomoć zbog raznih tjelesnih simptoma (trbobolje, glavobolje, lupanja srca, bolova) koji nemaju organsku podlogu. Takva djeca nepoznate situacije doživljavaju opasnima ili prijetećima i na njih reagiraju intenzivnije. Često se pojačavaju tjelesni simptomi (bolovi, tikovi), ali ponekad se razvijaju razni oblici pretjerane kontrole, izvođenja ponavljajućih ritualnih radnji, problemi sa spavanjem i opsesivne misli“, pojasnila je Bencun Gumzej napominjući kako im u toj ankcioznoj situaciji najviše trebaju odrasli koji znaju da je normalno imati neugodne i teške emocije i reakcije na ovakve teške situacije.

"Osjećaji uznemirenosti, straha, tjeskobe, ljutnje, nelagode, reakcije zaleđenosti, plača, izgubljenosti, negacije. Važno je te osjećaje i reakcije osvijestiti, prihvatiti, verbalizirati. Time oni gube na svom intenzitetu. Ako ne uspijevate u tome sami, potražite pomoć, postoji i dostupna je! Budite smireni, vaš primjer i način kako se vi nosite sa situacijom im je glavni orijentir. Ne zaboravite da oni jako dobro detektiraju vaše osjećaje, tako da je važno da budete iskreni, priznajte vlastitu tjeskobu i pokažite im da ona nije nešto jače od vas. Ne obećavajte djetetu kako se nešto neće desiti, ali ga uvjerite da ćete se sa situacijom moći nositi što god da se dogodi i da ćete biti tu za njega koliko god je u vašoj moći. Budite izvor sigurnosti, ponavljajte da ste tu za njega, pitajte dijete što bi mu pomoglo. Iskoristite igračke kojima ćete pridodati pojedine osobine (lav – snaga, sova – mudrost, marama – plašt nevidljivosti…..), pustite neka vas djetetova mašta vodi, jer oni ponekad jako dobro znaju što bi im trebalo i što bi im pomoglo… Slušajte ih, pitajte što ih brine, čega se boje, što je najgore što si zamišljaju, potaknite ih da nacrtaju ili nekako kreativno izraze to što osjećaju (gluma, pjesma, ples). Nikako ne umanjujte njihove strahove, nemojte se smijati njihovom razumijevanju ili tumačenju situacije. Odgovarajte na pitanja, ma koliko se vama banalna činila, shvatite ih ozbiljno i pokažite razumijevanje“, savjetuje ova stručnjakinja.

Pojedina djeca mogu reagirati i povratkom na neka stara ponašanja, primjerice ponovno početi sisati palac ili mokriti u krevet, o čemu više možete pročitati OVDJE.

Tekst: D. P.
Fotografija: Profimedia