Poštujte djetetove osjećaje!

Često roditelji uvjeravaju dijete da nema razloga za plač jer to sigurno baš toliko ne boli ili su im smješne dječje brige oko stvari koje su sami odavno prerasli. No kakvu poruku time šalju djetetu i postoji li bolji način komunikacije u kojima se ne omalovažavaju djetetovi tretnutni strahovi i bol

U svojoj knjizi Skrivene poruke (izdavač Mozaik knjiga, 2008.) Elizabeth Pantley donosi pregršt primjera preko kojih želi prenijeti roditeljima istinu što njihove riječi zapravo znače u svijesti njihove djece, tj. što svojim riječima i dijelima uistinu govorimo djeci. I da ne mislite, da vi niste među onim roditeljima koji griješe, budite sigurni da jeste jer se ovakve situacije događaju apsolutno svima. Problem je što jedan događaj, emociju, situaciju, dijete doživljava iz svoje perspektive još uvijek neiskusnog bića koje ima uvid u relativno mali svijet oko sebe, dok roditelji svoju perspektivu gledaju iz odraslog kuta “iskusnih” ljudi koji su puno toga prošli pa “valjda ja znam” metodu koriste i svjesno i nesvjesno. I svatko drži svoju stranu. Dakako, dobar dio tih pogrešnih poruka koju svakodnevno šaljemo djeci, koristimo iz potpuno nevinih razloga kako bismo im pomogli da se smire, utješe, da se osjećaju bolje. No, za peh, često baš to ne bismo trebali raditi. Evo primjera…

Skrivena poruka:
“Nemoj biti tako luckasta! To što osjećaš je blesavo i neprimjereno. Ja ću ti reći kako bi se trebala osjećajti… “, “Prestani plakati, to ne boli.”, “Sve će biti u redu.”, “Nemaš se zašto brinuti, ti si samo dijete.”… Pritom vaše dijete osjeća upravo to što i govori: Ali mene stvarno boli!, Ja se brinem!, Ne, nije sve u redu…” Zašto mislimo da bi djeca trebala osjećati drugačije od onoga što u tom trenutku osjećaju? Pa čak i ako je u pitanju i umor ili su bolesna pa dodatno razdražljiva, zašto je odraslima teško povjerovati da neka “mizerna” stvar njima puno znači.
Govoreći im da nešto ne bi trebali osjećati na način koji osjećaju, djeca postaju dodatno frustrirana i zbunjena te se mogu vrlo lako osjetiti neshvaćenima. Nemoguće je procijeniti bol druge osobe – bilo tjelesnu, bilo emocionalnu, navodi Pantley u knjizi. Prilično je slično i s odraslima, zar ne?

Ako poricanje osjećaje nije dobro, možemo li dati kakav dobar savjet i riješiti problem? Zapravo ne. Dijete je u tom određenom trenutku duboko uronjeno u svoje osjećaje i želi vas u to uvjeriti. Vaš savjet neće niti čuti ni doživjeti jer se u tom trenu događa da svatko vozi po svom, umjesto da ste skupa u procesu. Ono što valjda imati u vidu je da su djetetovi problemi u skladu s njegovom veličinom. No stvar je puno jednostavnija od rasprave!

Kako reagirati na djetetove osjećaje tuge, brige, straha…

Tako što ćete bez pogovora prihvatiti te osjećaje (ma kako vam u glavi izgledali u prvom trenutku banalno) i dijete će dobiti potvrdu da razumijete kako se osjeća i da ima pravo tako se osjećati.
“…Sljedeći put kad vam dijete dođe reći da osjeća bol, strah ili zabrinutost, suspregnite poriv da reagirate na te uobičajene, besmislene načine poput poricanja njegovih osjećaja, umanjivanja straha ili odmahivanja rukom na njegove brige. Ono što vaše dijete najviše treba od vas u takvim trenucima jest da saslušate njegove probleme i priznate njegove osjećaje. “Da, dušo, znam da se bojiš. Čak i odrasli ljudi ne vole ići zubaru…”
Nakon što vidi da mu vjerujete, spremnije će biti za daljnju komunikaciju i savjet koji bi moglo sada i poslušati. Ako ne priznate njegove osjećaje, dijete će imati potrebu da vam ih dokaže, baš kao i sebi i opravda svoje ponašanje (plakanje, bježanje…). Kad dijete postane spremno na suradnju, a to znači da u vas ima povjerenja, moguće je poraditi na strategiji za smanjivanje straha, boli i što već treba. Na ovaj način činite puno više od samo priznavanja djetetovih emocija. Pomažete djetetu da prepoznaje i razumije svoje osjećaje, da bolje shvaća sebe i da ima povjerenje u vlastito shvaćanje života. To će kasnije u životu biti itekako važna stavka koja će ga voditi u ponašanju prema sebi i drugima, u konačnici, jednog dana i prema vlastitoj djeci!

Krug povjerenja se nastavlja…

Kad se dijete ne osjeća ismijanim pri izražavanju npr. strahova, veće su šanse da će vam se i ubuduće obratiti za pomoć kad će se raditi i o krupnijim problemima. Bolje da pomoć potraži od vas nego od drugih ljudi koji mogu biti i opasniji i neprimjereniji za davanje savjeta. Dakle, puno je koristi od toga da sve te, vama naizgled smješne strahiće, shvatite sasvim ozbiljno i zagrlite iskreno svoje dijete i budete uz njega i u strahu i u ljubavi!

Tekst: roditelji.hr
Foto: Profimedia

 

Tagovi: , , , ,

Vezano uz temu

zabrinuta i tužna žena, prestrašena zbog svega što se događa s koronavirusom

Zašto se bojim više od drugih?

Potres koji se dogodio Zagrebu, ali i situacija…

Pomozite djetetu da izrazi osjećaje

Treba li i u kojoj mjeri ignorirati djetetove…

7 putovanja: Terapeutske priče za djecu

Kad zaista mnogo čitaš imaš priliku pronaći i…

Pročitajte i:

trebaju li djeca nositi maske zbog pandemije koronavirusa

Nove preporuke HZJZ-a: tko ne treba nositi maske i jesu li u toj kategoriji djeca?

Tri naputka odnose se na djecu, s time da će dva definitivno izazvati zbrku i…

140. dan od pojave koronavirusa u Hrvatskoj, Alemka Markotić upozorila na tri ključne stvari

Danas je 140. dan od pojave koronavirusa u Hrvatskoj, a u protekla 24 sata imamo…

Top 3 proizvoda zahvaljujući kojima će koža ovog ljeta ostati zdrava, svježa i njegovana

Zaštita od UVA i UVB zraka ljetni je imperativ, no čak i ako ove godine…

Evo dvije odlične preporuke kako s djecom provesti vruća ljetna popodneva

I dok čekate da ljetno sunce malo "popusti" te da možete otići na plažu ili…